Otvaranje izuzetne izložbe slika i instalacija "EPITAF", tuzlanskog scenografa i likovnog umetnika Harija Ejubovića, nesvakidašnje skulpture, slike i instalacije, koje su deo postavke ove izložbe, vode nas u magični svet oblika, umetnika čudne imaginacije i još čudnijih stvaralačkih nemira. Izložba "EPITAF" će svečano biti otvorena u petak, 25. marta u 19 časova, u Gvarneriusu - Centru lepih umetnosti Jovana Kolundžije.
Otvaranjem izložbe "EPITAF", Gvarnerius započinje svoj projekat unapređenja regionalne kulturne saradnje u jubilarnoj, petnaestoj godini od osnivanja, i ugostiće mnogobrojne umetnike iz zemalja regiona iz oblasti muzičke, likovne i pozorišne umetnosti.
Hari Ejubović, likovni umetnik i scenograf je rođen u Gračanici 1961. godine. Osnovnu školu završio je u Maglaju a srednju medicinsku u Doboju. Diplomirao je na Akademiji likovnih umetnosti u Sarajevu 1988. godine.
Od 1995. do 1996. godine bio pomoćnik ministra obrazovanja, nauke, kulture i sporta u Vladi Tuzlansko–podrinjskog kantona. Učestvovao je na više grupnih i samostalnih izložbi u zemlji i inostranstvu.
Kao scenograf, bavi se pozorišnom, televizijskom i filmskom scenografijom i sarađivao je sa vodećim bosanskohercegovačkim rediteljima.
Osnovao je udruženje likovnih umetnika Tuzlanskog kantona i jedan je od osnivača likovne bijenalne manifestacije “Umetnost minijature BiH”.
O Epitafu iz recenzije Nedžada Ibrahimovića
Umjetnosti umjetnost - "L'art pour l'art"
Govorimo o Umjetnosti i umjetnosti i, pritom, ne podmećemo tu nikakve vrednosne razlike. Jedno je umjetnost kao zanat, kao tehnologija, kao umijeće estetizacije stvarnosti/svijeta. Drugo nastaje onda kada se estetizacija stvarnosti/svijeta počne baviti njegovom interpretacijom. Prva bi koncepcija proizilazila iz Platonove misli o umjetniku kao znalcu univerzalnih i stalno istih vrijednosti (Ideja), što je rjeđe, ili, u kritičkoj verziji, o umjetniku kao zanatliji (zanatlija je jedan stolar, npr.), što je u njega češće, dok bi druga proizilazila iz Aristotelove misli o individualnoj umješnosti da se umjetničko djelo na izvjestan način ravna i vrednuje usporedbama sa stvarnim, “realnim” (common sense) svijetom, iako su, na prvi pogled, obje filozofije okrenute zajedničkomu (Platon idejama, Aristotel predmetima kakvi bi oni mogli biti), samo na Aristotelovoj strani se može vidjeti trag jedne subjektivnosti koja se izvlači iz njegove misli o individualizmu, ili posebnosti umjetnikova umijeća. (Na tom će tragu, primjerice, iznići čitava humanistička koncepcija mediteranske renesanse.)
Moglo bi se zbog toga reći kako umjetnost/Umjetnost nužno kruži u ciklusu u kojem se umjetnost kao kolektivna predodžba koja uključuje kolektivne vrijednosti pretvara u Umjetnost kao individualni koncept vrijednosti. A gdje je tu Ejubovićev Epitaf?
Ka Epitafu
Svi Ejubovićevi umjetnički artefakti svjedoče o iluzornosti pokreta. Kozmos se prestao širiti i sad je u fazi mirovanja, bolje rečeno, zaleđenosti. I ta će faza trajati sve do trenutka kada će sve krenuti nazad. Artefakti će oživjeti, samo sada unatraške ka rukama svoga tvorca, budućnost će nam postati naša (dosadašnja) prošlost a sadašnjica će jednako biti neuhvatljiva kao i do trenutka do kojeg se Ejubovićev kozmos širio. Pritom, nema u njega nikakva žala zbog činjenice da je svaki pokret nemoguć! Jednostavno, njegovi su umjetnički eksponati tek dokumenti jedne prohujale epohe i, kao i svi dokumenti, neupotrebljivi su za bilo šta osim praktične uporabe, a ona se, zato, u njega i vidi kao ostavljeni trag – trag na mapi za jednu geografiju ljudske nade ili ljudskoga pokušaja. Sada, kao tragovi, ovi eksponati blijeda su sjećanja na svoje prvotne ciljeve. Oni su zaleđeni odlivci vremena koje se nekada vrtilo slijeva nadesno…
EPITAF
Da, reći će Ejubović, vrijeme stoji i sasvim je razložno što sada vidimo kako su ljudi, lica, bića i objekti u istoj vrednosnoj ravni. Kao u nekoj pan-predmetnoj, pan-teističkoj, pan-humanističkoj ravni, ništa, ni po čemu, ne iskače iz vrijeme/prostora. Sve je u funkciji vremena, prolaznosti i kruženja kozmosa oko svoga repa. Mi, ptice od žice, koščati Don Kihoti, obješene maske i mansarde što prvenstveno funkcioniraju pokazujući svoju materijalnost, sve je to samo rekvizita jednoga ogromnoga scenografskoga prostora…
Predstava je, draga publiko, svršila…
Do neke druge, možda, drugačije, preostaje nam da se mirimo sa predmetima, odnosno, sa samima sobom takvima – opredmećenima…
