Maja je međunarodno objavljivana srpsko-američka autorka dvadeset dve knjige. Ona je priznata i nominovana pesnikinja, romanopisac, esejista, student na dva jezika i prevodilac, a nedavno ju je Svetski književni forum izabrao za njihovog međunarodnog ambasadora mira; a World Literature India proglasio je njihovim ambasadorom kulture i dobre volje; Globalno književno društvo kao svoju globalnu poetsku ikonu, a u Srbiji je ikona stila. U periodu 2019-20. dodeljeno joj je 11 međunarodnih pesničkih nagrada u Indiji, Italiji, Turskoj i Rumuniji, kao i Prvi srpski Oskar popularnosti. Član je američkog i srpskog PEN-a, Američke akademije pesnika, Udruženja književnika Srbije i Srpskog književnog društva. Maja je 2020. godine od gospodina Osmana Ozturka, predsednika udruženja za umetnost, kulturu i turizam u Istanbulu, nagrađena nagradom “Svetlost Galate”. Nagrada se dodeljuje za izuzetan doprinost poeziji i umetnosti, a dobilo je 64 umetnika iz 20 zemalja. Maja je trenutno u Njujorku, a kada se vrati u aprilu biće objavljenja njena najnovija knjiga “Devet života Milene Pavlović Barili” u izdanju Galerije i Fondacije “Barili” iz Požarevca. // Intervju je na engleskom jeziku...

An interview with Maja Herman-Sekuli

Thank you for taking time out from your busy schedule to chat to THE POET Maja. You have travelled quite extensively, but where are you originally from?

I was born in Belgrade, Serbia, (former Yugoslavia). I lived, and was educated there, as well as in UK, France, Italy and the USA. I did my Ph.D. in Comparative Literature at Princeton University, spent most of the '90s in the Far East with a base in Bangkok, and have had addresses at three continents at one time. Now I share my time between New York City and Belgrade. I am an international traveller since the age of 13, and have always felt a citizen of the world. I always carry Belgrade in my heart though.

Do you remember writing your first words of poetry?

No, perhaps it was writing poetry in my diary, but I don't remember. However I do remember writing my first novel, Voyage to Saturn at the age 12, as well as illustrating it and self-publishing it! Jules Verne obviously influenced me then! At that time my family was almost sure that I would be studying art, because I was getting all kinds of prizes for my art work, but my grandfather, who was a well-known painter said: yes, she has a talent for art but let us see what will happen after puberty

And he was right, after puberty I basically turned to writing and decided to study world literature rather than art. Although I still often experience the world visually - as a painter, but now I paint with words.

What were your early poetry influences?

I was an avid reader from an early age, and lived in a house full of books. I went to an elite school called "classical gymnasium" where I studied Latin from the age of ten, and ancient Greek from the age of 12. I then studied World Literature at the Belgrade University, spent a year at Hope College, Michigan studying drama, and did my doctorate in Comparative Literature at Princeton University - on parody and transgression in modernist novel and literature. I had many favourites among both the classics and the modernists, such as Aeschylus, Shakespeare, Thomas Mann, James Joyce, T.S. Eliot and Virginia Woolf, but not any particular direct early influences I can think of. As a child, I loved the above mentioned, Jules Verne and Mark Twain!


On top of the world I

in the poet's tower

up up there

in the grey sky

letting my thought out

singing in full voice

it is all rock and roll

it is all in those blades of grass

on the Bryant Park lawn

where Nikola Tesla fed

his beloved white dove

she then flew to him

to the stone tower

landed on the edge

of the New Yorker

Hotel window sill

up up there in the clouds

on the 33rd floor

in the garret

where they wed

among the stone faced griffons

as witnesses

where I dwell now

Among narrow gothic walls

Encircling his ascetic bed

trying to get into his head

to write a sonnet about

how he tamed Niagara falls

how he lit the first electric city

how he discovered magnetic waves

and about the earth energy

and the eternity he knew


the great American ode

reciting it with gusle

as if it were a Serbian epic poem

about how he ended up here

the wizard

isolated and forgotten

although he changed the world

we live in

his world

lives in

my poem

Who influences you now?

I am my own influence. I digested the world literature and think it is crucial for a serious poet to be well-read in order to transgress previous poets and find his or her own unique voice. At one point, I was with Joseph Brodsky a Russian-American poet, essayist, and Nobel laureate, and we exchanged our experiences of writing poetry in two languages. My favourites in English are still Shakespeare's sonnets and Yeats. I love many American poets too, starting with Poe, and have translated some contemporaries such as Ann Sexton and Mark Strand, and I was invited to edit an anthology of modern Yugoslav poets for the University of Iowa. Of Serbian poets, my inspirations are Milos Crnjanski and Vasko Popa, known to English readers through translations by Ted Hughes, and more recently I am becoming more and more inspired by ancient Balkan myths and legends.

Does your Serbian background influence your writing?

Yes, of course! I was born among intellectuals; my farther was publicist and co-founder of a big publishing house; my stepfather, a professor and president of a university; and my grandfather was a famous painter, and so that helped me get a broad education and love for the arts. And recently, a lot of my writing is centred around Serbian culture, myths and legends. For example: my long poem Lady of Vinča is about the prehistoric Vinča culture (Ed: dated to the period 5700 - 4500 BCE, the Vinča was a Neolithic archaeological culture in south eastern Europe, in present-day Serbia, and smaller parts of Bulgaria, Kosovo, Macedonia and Romania), and my poem The Mighty Irina is about a Serbian medieval queen. My friend, the British poet and a Cambridge professor Richard Berengarten, wrote about both, claiming that I am the only Serbian poet after Vasko Popa that he knew of who dug deep into Serbian epics and myths. He also interpreted The Mighty Irina into pseudo-mediaeval English, because he wanted to archive in English the pseudo-epic quality he saw in my epic.


The train moves on

from Penn station

it takes me to Princeton

over and over again

Ivy League that is the plan

what is their plan

I knew three American Poet Laureates


two of them loved me but

it is not the grand plan

I will write one day

as soon as I resolve

enigma of the ducks

swimming with new ducklings

in my fountain

every spring

every early spring

in the city


is the only plan

Is it difficult to be a poet in your country?

I do not think it is easy to be a poet in any country, and I lived in few! In the former Yugoslavia, and in Serbia, most poets seem to become magazine or book publishing editors, and it is the same in the US, although they also have a chance to teach at a number of colleges. For most people, it is impossible to live on poetry alone. However, as I attended many international poetry festivals in last couple of years, I noticed a greater global need, almost hunger, for poetry than ever before! This gives me hope for poets to take leading roles in moving humanity towards a better and greater understanding of each other.

Describe your writing process; the process of transferring your original ideas in your mind into final words on paper.

I can get inspired by a detail, a word, a shadow, a flower or a glance; anything can trigger a poem in me, and then I write it down and re-read it and edit, and re-edit and cut, and cut, and cut! This is so very important; to read and read your work, and edit and re-edit. I think these days with Facebook, social media, and blogs, because it is so easy to publish it instantly online and get "likes" from their followers, there are so many people who write what they think is poetry without even reading or editing the raw product, I think this is the negative side of poetry on the web – there seems to be a lot more poets but a lot less good poetry.

How do you feel when you see your words in print?

I remember how excited I was as a sophomore in Belgrade, to see my first poems published in a prestigious literary journal. I had always felt in my heart that I was primarily a poet, and that was the first proof of it. Before that, I had already published various translations and essays, but this was a significant step forward. Since that first publication in a literary journal, I have been published internationally in prominent magazines and dailies, including  Politika in Belgrade and The Paris Review in New York. I do publish online but nothing compares to seeing your work in a form of physical book. I was lucky to be a published author in print and see my books in the windows of major bookstores in Belgrade. This is the ultimate thrill for any writer!

Tell me about the books you have published.

I have published twenty-two books so far; poems, essays, novels, too many to describe in detail. Each of my books is different in subject and they cross many genres. Recently I was privileged to have Guide through Maja Herman Sekulic's Literary World published by University of Montenegro, with all the essays on my work, interviews with me and 465 unit bibliography all in one place. Also, five of my books were co-published in last two years as Selected Works by two major Serbian publishers. One of the most important of those for me is the book of my selected poems called simply Poetry.

One of my most popular books - also used as a text book at some university seminars - is Sketches for Portraits. It is a collection of my essays and interviews with some of the most important and influential figures on the American Literary scene who I have befriended and/or collaborated with in the '80s and '90s, including people like Allen Ginsberg, Susan Sontag, Joseph Kosinsky, Mark Strand, Charles Simic, Arthur Miller, even Bob Dylan, and many more. I also have a book of travelogues The Jade Window, from the time I lived in the Far East. This has been translated into a number of major languages, and one of my recent long poems Love in the Corona Time was translated in twenty-five languages with illustrations by famous artists and e-published as a special edition by Alia Mundi as a 'oem that United the World'.



daughter of Sisyphus

of the Idealist

of the Crazy Revolutionary

of the Martyr

of the Nuthead

of the Great Man who

knew greatness

from when born

in the State

in the country

we so hate

that State

took my father away

when I was six

months old

threw him on the rocks

made him carry them

back and forth with no purpose

or gain

broke all his bones

tried to break his spirit


he resisted

a hero and a victim

in that State that is no more

His beautiful wife

my mother


with me crying,

crying endlessly

had to flee to another city

not to hear

me cry

so desperately


I was used to being held

in his arms

being sung to

with lullaby

he wrote for me

in that house that is no more

She returned

after three days

and became

mother and father

to me

and this is how

my life began

in that land that is no more

in that State

we so love and we so hate

For the crime of cheating death, Sisyphus must push his boulder up the mountain only to have it roll back down each day. This poem is dedicated to all victims of Tito's regime who were sent to Goli otok (Naked Island) on the Adriatic in ex-Yugoslavia to endure years of hard labour 1948-1954 for the crimes of free thought.

What advice can you offer aspiring poets?

Always read and edit, and then re-read aloud your poems, so very important. And then publish as soon as you feel ready. Also, do not ever rely on Google translations to translate your poetry into different languages! Read as much poetry as you can from around the world; doing translations of great world poetry into your language can be the best school for any poet and writer.

What are your future plans as a writer and poet?

My last multi-genre book is a novel about the great Serbian-Italian-American artist and poet Milena Pavlovic Barilli. She has many parallels with Frida Kahlo. Milena exhibited in the same galleries as Kahlo in Paris and New York, was part of the Rome and Paris avant-garde, worked for Vogue in the '40s and died prematurely in New York. Hopefully it will also be produced as a film - because her art and life deserves it.

Thank you once again for your time Maja, and we look forward to reading a lot more work from you in the future.

Bh. glumac Emir Hadžihafizbegović u novom filmu Jasmile Žbanić “Quo Vadis, Aida?” glumi vojnika Vojske RS-a koji ulazi u Srebrenicu. Film je dostupan online na za gledatelje u Bosni i Hercegovini, Srbiji, Crnoj Gori, Hrvatskoj, Sloveniji, Sjevernoj Makedoniji i Kosovu. U ekskluzivnom intervjuu za Hadžihafizbegović govori o ulozi, filmu i nadi.

Film “Quo Vadis, Aida?” Jasmile Žbanić je film o Srebrenici. Šta Vam znači ovaj film, po čemu ćete pamtiti snimanje?

Mislim da je dobro da je ovaj film urađen sa jedne ozbiljne vremenske distance. Sve velike teme agresije na Bosnu i Hercegovinu – ne samo genocid u Srebrenici, nego i logori, opsada Sarajeva, silovane žene i svo to tiraniziranje Bosne i Hercegovine – je dobro da se radi s jedne vremenske distance. I Spielbergov film “Schindlerova lista”, koji je najtačniji i najbolji film o Holokaustu, urađen je sa skoro 40 godina distance od pogroma Jevreja. Posebno sam senzibiliziran na genocid u Srebrenici, obzirom da je moje porijeklo iz Srebrenice. Oba moja roditelja su iz Srebrenice, ljetne raspuste sam provodio u Srebrenici, mojoj majci su u onom ratu četnici ubili oba roditelja…, i nije bilo lako prihvatiti tu ulogu. Mislim da mi, bh. glumci, moramo u vremenu koje je pred nama igrati sve te zlotvore, te neljude, te Homo sapiense koji ne pripadaju ni jednoj naciji. Izvršitelji genocida ne pripadaju ni jednoj naciji ni ljudskoj vrsti. Treba se uspostaviti neki novi termin za ljude koji šest sati strijeljaju druge ljude. Film sam gledao na zatvorenoj projekciji i uznemirio me u raznim kontekstima, a ponajviše sam se osjećao loše nakon završene projekcije. Zašto?. Izađeš iz kina Meeting Point, naručiš kafu, potpuno si ‘razvaljen’, otvoriš prvi neki portal i vidiš da i dalje živiš Srebrenicu, da ta priča uopšte nije iza nas. Četnici se postrojavaju po Višegradu, načelnik opštine Srebrenica Mladen Grujičić slavi Mladića, ratni zločinci dobijaju ordenje u Banja Luci… i taj osjećaj da ne gledaš film kao umjetnički uradak, da ne gledaš nešto što je 25 godina iza tebe, nego da ga i dalje realno živiš, je potpuno uznemirujući. Čestitam Jasmili i svim kolegama koji su radili na filmu. Jasmila je napravila vrlo decentan film, i uzela je jedan filmski rakurs događanja u Srebrenici, a to je odnos holandskog bataljona u zaštićenoj zoni UN-a i izdaju civila u Srebrenici. Zvalo me puno kolega glumaca iz regije koji su putem online platforme gledali film. Impresije su bile snažne i potresne. Zvao me i moj prijatelj Dragan Bjelogrlić, i jako je nahvalio film i režijski pristup Jasmile Žbanić genocidu u Srebrenici.

Dijelom ste odgovorili, ali koliko je i privatno i profesionalno bilo teško snimati ovaj film?
Bilo je teško. Meni je više od 30 članova bliže i dalje familije pobijeno u genocidu u Srebrenici. Svake godine sam u Srebrenici na obilježavanju genocida i na dženazi. Odrastao sam, kako sam već rekao, i dio svog djetinjstva, pogotovo ljeti, provodio na potezu od Potočara do Srebrenice. Svake godine bih iz Tuzle najmanje dva mjeseca ljeti provodio u Srebrenici.

Nije bilo lako. Prvi snimajući dan je bio najteži, o tom danu je i Jasmila dosta govorila u intervjuima. To je bio dan kada smo prekinuli snimanje i kada su se statisti u hangaru jednostavno sledili od dramske situacije napisane u scenariju. Oni u jednom trenutku nisu mogli da odvoje fikciju od realnog, što i nije čudno jer sam kasnije saznao da je i većina statista bila po logorima na raznim lokacijama u Hercegovini. Zaista nije bilo lako. A s druge strane, znao sam da moram to napraviti. Naigrao sam se ja raznih karaktera – i kriminalaca, i ljubavnika, i dobrih očeva, i ubica…, to je moj posao i mislim da sam ga dobro uradio. Ali postojala je i kod mene tih prvih dana snimanja podsvjesna muka da igram lik zločinca. Ali profesionalno sam lik vrlo brzo usvojio i nastavio da radim i snimam.
Film se prikazuje u samo nekoliko kina u BiH. Za gledatelje u BiH i zemlje regije dostupan je online na platformi Nedostaje li Vam živi kontakt s publikom?

Kako da ne! Online je termin kojeg se ja gnušam, pogotovo kad je teatarska umjetnost u pitanju. Film na online platformi postoji godinama, nije to nešto novo što nam je korona donijela. Gledali smo filmove i na VHS kasetama, poslije i na DVD-u…, to je u redu. Naravno da mi nedostaje živi kontakt s publikom, da izađemo, da se poklonimo, da razgovaramo s publikom, putujemo na festivale, da se družimo na festivalima… Film je već osvojio niz nagrada – u Londonu, Kairu, Parizu, Antaliji, Jerusalemu… Ja sam znao i rekao sam Jasmili tokom snimanja da pravi veliki film. Imam intuiciju da osjetim da li se porađa nešto dobro, osrednje ili loše. U karijeri sam snimio 65 igranih filmova i skoro svaki put pogađao sam u toku procesa rada na filmu kakav će film biti – hoće li biti remek-djelo, hoće li to biti osrednja priča ili će biti loš. Osjeti se ta kreativna atmosfera na filmu. Sve stvari koje su grupne i koje su kolektivne moraju imati atmosferu, bez obzira da li je to nogometna momčad, filharmonija, pozorišni ansambl, rock grupa ili filmska ekipa.  

Ovaj film je imao sjajnu atmosferu. Svi koji su radili na filmu bili su dodatno posvećeni i odgovorni prema filmu znajući kakvu temu rade. Kad radite jednu takvu temu i kad vidite 1000 statista obučenih u garderobu srebreničkih žrtava, iluzija gotovo da nestaje, i odgovornost prema poslu i onome što radiš ispred kamere postaje apsolutna. U tom smislu mislim da je atmosfera na setu bila takva da bih je ukratko opisao kao tišinu odgovornosti. Bila je velika vrućina, statisti su padali u nesvijest, prekidano je snimanje, donošena voda, statiste su odvodili do Hitne pomoći, meni je u jednom dijelu snimanja isto bilo loše, pogotovo ta scena kad smo snimali u hangaru koju smo prekinuli. Tad sam zamolio Jasmilu i dio ekipe da me ostave u polusatnom razgovoru sa staistisma, i da se svi zajedno, i ja i oni malo relaksiramo. Oni su naravno znali da je to fikcija, da je tu kamera, da se snima igrani film, ali vjerujte mi rijetko se kada umjetniku desi da se u procesu rada realno i fikcija tako surovo sudare. To sam najviše osjetio u predstavi “Žaba”, u filmu “Remake” Dine Mustafića, i naravno u ovom filmu “Quo Vadis, Aida?” Jasmile Žbanić. Bilo je teško napraviti tu distancu. Vraćam se na početak ovog razgovora: ne mogu da vjerujem da 25 godina od prestanka agresije na Bosnu i Hercegovinu tu u našoj neposrednoj blizini fašizam i dalje doživljava svoje zvjezdane trenutke.
Publici je ipak omogućeno da gleda film. Spomenuli ste reakciju Dragana Bjelogrlića, ali ima li povratnih reakcija publike, dolaze li do Vas?

Kako da ne! Stotine ljudi me zove. Na dnevnoj bazi me zovu da kažu da ih je film potpuno ‘rasturio’. Ovo je vrlo pametno izrežiran film, bez ostrašćenosti i ulaska u predrasudu. Predrasuda je vrlo opasna stvar, pogotovo kada je umjetnost u pitanju. Kada su Krležu jednom pitali “Šta je za Vas pojam ljudske slobode?”, on je rekao da je za njega pojam ljudske slobode oslobađanje od predrasuda. I zaista je tako. Kada imaš predrasudu ti si u kavezu, a kada nemaš predasudu ti si albatros koji leti od mašrika do magriba. Trebamo se čuvati predrasuda. Predrasuda porađa sumnju, sumnja porađa nepovjerenje, a nepovjerenje završava zlom.

I dan-danas odvajam političke fašizme oko Bosne od malih, običnih ljudi. Nema razloga da se ovaj genocid pripisuje Srbima kao narodu – ja sam ga uvijek pripisavao srpskoj fašističkoj politici generiranoj iz Beograda. Zvalo me puno ljudi koji su gledali film iz Hrvatske, Srbije, Amerike, Australije, moji prijatelji iz Skandivanije… Film je zaista izazvao nepatvorenu empatiju prema ljudima stradalim u genocidu u Srebrenici. Živimo u turbulentnom vremenu i Srebrenice se uglavnom sjetimo samo 11. jula. Mislim da ovaj film treba biti katarza i neka vrsta novog produhovljenja i novog zamajca u tom gradu koji ne treba biti spominjan samo 11. jula. Malo ljudi zna da je Srebrenica jedno od najboljih lječilišta za anemiju u cijelom svijetu. Zdravstveni turizam je u Srebrenici godinama bio prepoznatljiv brend – Guber voda, hotel Domavia sa 500 kreveta, dolazili su ljudi iz cijelog svijeta da liječe anemiju. Ta voda i dalje teče, i Srebrenici treba vratiti ambijent zdravstvenog turizma.

Nije dobro da nove generacije koje stasaju u Srebrenici odrastaju jedni u kultu žrtvi, drugi u kultu zločina. Djeci u Srebrenici treba vratiti najosnovnije sisteme vrijednosti – da se jedni s drugima druže, igraju lopte, putuju zajedno na ekskurzije, slave Božiće i Bajrame…, i veliki sam optimista da će se to i desiti. Bio je to bajkovit grad, nešto poput Čarobnjak iz Oza, sa najljepšim baštama, cvijećem, zelenilom, hotelima, restoranima, banjskim lječilištem… Taj brend treba vratiti i, naravno, obilježavati genocid, jer onaj ko ne priznaje genocid spreman ga je ponovo počiniti. Ne mogu dočekati dan kada će se zakonskim okvirom negiranje genocida drastično kažnjavati.

Za kraj osme sezone Koncerata na Zidiću Doma omladine Beograda, u petak 2. oktobra od 20 časova na Plato Milana Mladenovića iz Austrije stiže multiinstrumentalista, kompozitor i muzički producent Peter Zirbs. Njegov DJ set biće prilika da čujemo nedavno objavljen sjajan novi EP “On A Beautiful Day” (Fabrique Records), ali i da se podsetimo odličnog debi solo albuma “What if we don’t exist” iz 2018, koji je doživeo veliki međunarodni uspeh. Uoči gostovanja u Domu omladine, sa Peterom Zirbsom popričali smo o muzici, inspiraciji, aktuelnim dešavanjima i planovima, ali i o posebnoj vezi koju ima sa Beogradom.

Iako ste muzički „veteran“ koji je radio na mnogim projektima tokom prethodnih 20 godina, prvi solo album „What if we don’t exist“ objavili ste 2018. Da li ste imali bilo kakva očekivanja i kako na to iskustvo gledate danas, nakon što je Vaš rad međunarodno priznat?

- Iskreno, to je bilo veliko olakšanje. Uživam u radu na različitim i prilično raznovrsnim projektima, ali autorski album je nešto sasvim drugačije i posebno: mogao sam da radim šta god poželim, nabijen je ličnim emocijama, predstavlja žestok spoj indi/elektronske/pop muzuke – nešto između svih žanrova. Za neke to je umetnost, za druge to su pesme uz koje možete da pevate. Nisam imao nikakvih posebnih očekivanja, ali moj izdavač Fabrique Records me je „pogurao“ i srećan sam što je tako. Fantastično je što je moj rad prepoznat na međunarodnom nivou, baš kao i što se moje pesme sve više puštaju na mnogim radio stanicama širom sveta – na početku nisam se ni usuđivao da se tome nadam. Sada se deo mog sna ostvaruje.

Šta je lajtmotiv Vašeg prvog albuma u muzičkom smislu, ali i u pogledu umetničkog iskaza, inspiracije…?

- Na albumu „What if we don’t exist“ se poigravam idejom da uopšte nismo stvarno ovde. Dve stvari se sudaraju: prvo, ja sam (bio) jako dobar u bežanju od stvarnosti. U te svrhe možete da koristite novac, seks, droge…, a ja sam uglavnom birao muziku. Drugo, mnogo toga u našim životima je već virtuelno: preselili smo se u kompjutere, buljimo u pametne telefone… A ako to dovoljno dugo radite (da, i ja radim upravo to!) dolazite do tačke u kojoj preispitujete stvarnost i svoju ulogu u njoj.

U muzičkom smislu, u pitanju je mešanje minimalističkog komponovanja sa repetitivnim klavirskim akordima, što nekako zvuči veoma romantično, a sa druge strane definitno ima mnogo rejv i indi-pop elementata. Takođe, obožavam da koristim stare sintisajzere i ritam mašine! Na primer, u većini mojih pesama možete čuti stari Linn drum program za ritam mašinu. Definitivno moram sebe da ograničim u korišćenju opreme kad stvaram muziku, jer bih u suprotnom verovatno završio sa Gregorijanskim horom i celim orkestrom… A niko, uključujući i mene, to ne želi da čuje.

I, da li postojimo?

- Još uvek ne znam. Postoji jedna interesantna hipoteza koja dolazi do zaključka da živimo u simulaciji i do sada je još uvek niko nije opovrgao. Ali, budući da sam optimistično ljudsko biće: dokle god osećamo, plačemo, razmišljamo, smejemo se i volimo, mi postojimo. I nadam se da će tako ostati još neko vreme.

Vaš novi EP “On a Beautiful Day” nosi snažnu proročku notu u odnosu na aktuelna dešavanja u svetu. Budući da ste rad na njemu započeli pre pandemije i izolacije, šta je bila „originalna“ umetnička ideja za nove kompozicije?

- Bio sam u prilično apokaliptičnom raspoloženju i hteo sam da napravim album koji je mračan, ali koji ipak uliva nadu. Klimatske promene i svetska politika, na primer, teško da mogu da učine da se NE osećate apokaliptično. Ali, to je bilo pre koronavirusa. Kada je počela izolacija osetio sam kako moram da „promenim ploču“, da budem optimističniji. Činilo se da se, zapravo, apokalipsa upravo odvija i delovalo je suviše banalno da idem u tom pravcu. Tako da su moji strahovi i osećanja tu, ali na mnogo ličnijem nivou. Želeo sam da ljudima (i samom sebi) pružim nadu i snagu. Jedan zanimljiv podatak – pesma “Locked In” nastala je pre izolacije koja nam se desila zbog korone i nema nikakve veze sa tim. Inspirisana je jednim starim intervjuom sa velikom Nico (koju većina ljudi zna iz Velvet Underground, a koja je zapravo proto-gotik ikona) u kojem je govorila o svom dvogodišnjem periodu izolacije u stanu, živeći samo na drogama i naručenoj hrani.

Nove pesme imaju Vaš prepoznatljiv muzički identitet, ali čini se da ste otišli korak dalje kada je reč o umetničkoj slobodi. Kakav je Vaš utisak, da li se u poslednje dve godine desila neka promena u onome što radite?

- Nikada nisam bio u stanju da istu stvar uradim dva puta. Bukvalno sam morao da se promenim. Takođe, radim na svojim strahovima i nekim glupim modelima ponašanja, pa se i svaka moja lična promena ogleda u mom muzičkom stvaralaštvu. Konačno, ali ne i najmanje važno: ljudi i događaji oko mene menjaju i moju percepciju, pa tako i ono što radim.

Nedavno ste u jednom intervjuu izjavili kako u pogledu muzičkih stilova za Vas nikada nije bilo „ili/ili“ i da celog života „sedite između dve stolice“. Kako se snalazite?

- Zapravo je nemoguće sedeti između dve stolice. Čovek samo može da se nada da će se ono što stvara dopasti što većem broju ljudi. Dobra stvar u današnje vreme je što je mnogo lakše doći do publike, jer velike izdavačke kuće imaju mnogo manji uticaj nego pre 20 godina. Ponekad poželim da sam se orijentisao ka, na primer, pank rok ili metal muzici, oko kojih postoje divne zajednice, sa kojima je lako povezati se. Sa ovim što radim moram da gradim zajednicu i da dođem do ljudi nadajući se da će uživati u mojoj muzici. Uzgred, obožavam nju vejv i pank rok, ja sam dete ranih osamdesetih i to vreme me je snažno oblikovalo.

Kada govorimo o muzičkim stilovima – ako biste odlučili da snimite album potpuno drugačiji od svega što ste do sada radili, kako bi zvučao?

-  Dobro pitanje. Zaista ne znam, ali bilo bi dosta pank roka i nju vejva. Sa druge strane, voleo bih da radim sa orkestrom jednog dana, ali još uvek nije vreme za to. Ipak bih počeo prvo sa nekim kamernim kvartetom.

Između prvog albuma i aktuelnog EP-ja snimili ste singl pod nazivom “Belgrade“. Imate li neku posebnu vezu sa našom prestonicom?

- Prvi put sam bio u Beogradu u aprilu 2019. Doduše, na proputovanju kroz Evropu krajem osamdesetih godina proveo sam nekoliko dana i u Beogradu, ali bio sam potpuno bez novca i spavao sam na železničkoj stanici. Još uvek pamtim jako ljubazne ljude, koji su tada delili hranu i pivo samnom.

Kada sam došao u aprilu prošle godine, bio sam oduševljen dobrim vibracijama, kulturnom živošću grada i ljudima. U poređenju sa tim Beč podseća na muzej, doduše lep i udoban. Ali Beograd se čini mnogo mlađim od Beča, noću je skoro jednako živ kao i tokom dana, što mi se zaista sviđa. Od prošle godine veliki deo Beograda nosim u svom srcu. A fantastičnu srpsku kuhinju nisam ni pomenuo!

Već radite na novom EP-ju, možete li nam reći nešto o tome? Da li pripremate drugi album?

-  Nakon objavljivanja tri pesme koje su u maniru indi-pop radijskih numera, vreme je za nešto umetničkije i eksperimentalnije. Sledeći EP će biti pretežno instrumentalan i ponovo moram da pomerim granice i okvire. Moram da iznenadim i sebe i svoju publiku, samo tako ono što radim može da bude sveže i iskreno. Mislim da ću pre drugog albuma objaviti još nekoliko EP-jeva.

Imate li neke planove i želje za 2021. godinu?

-  Definitivno bih želeo da nastupam ponovo uživo (videćemo da li će to biti moguće) i radim na tome da svoje nastupe učinim još interesantnijim. Već imam neke otkačene ideje i koncepte. Možda zvuči glupo, ali želeo bih da svi meni bliski ljudi ostanu zdravi… fizički i mentalno. Takođe, zaista želim da nam se ne desi nešto poput svetskog rata – rat informacijama se već uveliko dešava. Imam i jednu želju koja bi se zaista mogla i ostvariti: da dolazim u Beograd što češće.

Intervju: DOB

Milena Pavlović je srpska filmska, televizijska i pozorišna glumica. Završila je glumu na Fakultetu dramskih umetnosti, a popularnost je stekla ulogom Marine u kultnom filmu „Mi nismo anđeli“ Srđana Dragojevića, gde je sa 19 godina igrala jednu od glavnih uloga. U isto vreme dobila je i prvu pozorišnu ulogu u predstavi „Kao da je bilo nekad“. Igrala je u filmu „Dezerter“ koji je režirao njen otac Živojin Pavlović, naš proslavljeni sineasta, a uloge je ostvarila i u filmovima „Podzemlje“, „Paket aranžman“, „Lepa sela lepo gore“, „Država mrtvih“, „3 palme za 2 bitange i ribicu“ i drugim. Glumila je u brojnim televizijskim serijama. Od niza upečatljivih uloga u pozorištu posebno su joj drage Tatjana u predstavi „Malograđani“, Dorina „U poverenju“ i uloga u Puškinovom komadu „Mozart i Salijeri“. Stalni je član ansambla Beogradskog dramskog pozorišta u kom je režirala predstavu po noveli „Raslo mi je badem drvo“ Živojina Pavlovića za koju potpisuje i dramatizaciju. Bavi se i pozorišnom režijom, a premijerom njene predstave „Pismo ili glava“ otvoren je Dorćol Platz u Beogradu. Milena Pavlović je gošća Leskovačkog internacionalnog festivala filmske režije LIFFE, koji se ove godine održava od 25. do 29. septembra, gde je govorila o svojoj dosadašnjoj karijeri i sećanju na odrastanje uz oca Živojina Pavlovića.

Glavno obeležje festivala kroz nagrade koje dodeljujemo, a kojima se svi ponosimo nosi naziv vašeg oca, Živojina Žike Pavlovića. Koja sećanja nosite iz detinjstva i odrastanja uz njega?

Miislila sam da je moje detinjstvo sasvim obično kao odrastanje svakog drugog deteta jer to nisam posmatrala današnjim očima. Detinjstvo puno knjiga, romana, filmova i slika, to se nalazilo u našem stanu kao u nekom muzeju, a zatim i ljudi s kojima sam se sretala kao mala, sa kojima se moj otac družio i radio. On je bio specifičan po tome što je jako mnogo voleo da radi, voleo je da provodi vreme sam, da tako akumulira svoje ideje. Uprkos tome, izuzetno mnogo je voleo da se druži sa ljudima sa kojima je radio, prijateljima i porodicom, i što je najzanimljivije – sa običnim svetom. Posvećivao je pažnju ljudima sa margine, radnicima, onima koji su radili u rudniku ili se bavili običnim poslovima, majstorima i slično. To su bili njegovi glavni junaci, a ne neki ljudi iz kruga elite.

Koga ste sretali od njegovih prijatelja, kolega i saradnika? Kako je to na vas uticalo i kako vas je opredelilo za životni poziv?

Leti smo porodično provodili po mesec dana na Vrniku. Bila je to sjajna ekipa i plejada fantastičnih umetnika – od Ljube Popovića, preko Dragana Zarića, Branka Cvejića, valjevaca kao što su Sovla, Đukić, Milena i Gaga, možda nekog zaboravim. Nama je sve to bilo normalno. Oni su napravili kafanu, kako su je zvali - sami su uzeli daske i napravili veliki sto kako bi svi imali mesta da sednu i da se druže, sve se tu dešavalo. Pored svega, Živojin je ustajao u 5 ujutru i radio u Ljubinoj kući. Ljuba je takođe slikao i oni su bili veoma vredni samostalni umetnici što  nije lako jer samostalni umetnik treba da odredi sebi radno vreme. To sam naučila od te stare garde u vremenima kada nisam radila i kada sam morala da ostajem kod kuće zbog dece. Određivala sam neko svoje vreme u kojem sam dramatizovala roman, čitala i osmišljavala neke predstave. Mislim da je vrhunsko umeće naterati se da uradiš nešto za sebe, za formiranje sebe kao osobe.

Bili ste na trećoj godini kada ste sa 19 godina dobili prvu ulogu u filmu „Mi nismo anđeli“ Srđana Dragojevića koja vas je odredila za kasniju karijeru. Film je i danas omiljen mnogim generacijama, a lik Marine je neodoljiv i danas.

I dalje me porede sa Marinom i lepo mi je kad mi kažu da se nisam mnogo promenila. Svakako da imam nešto od nje jer je nemoguće da ne unesete svoju ličnost u neku ulogu, naročito kad ste mladi. Ima i onih uloga u kojima ljudi prave velike transformacije i vole što više da pobegnu od sebe, kao što je Žika Todorović, dosta sam sa njim radila pa znam. Drago mi je što sam deo tog divnog filma, što me ljudi po tome pamte, što su to legendarne replike i što to pripada jednom ružičastom talasu, kako ga je Srđan jednom nazvao, koji je nažalost kratko trajao.
Odmah potom ste dobili ulogu kod Emira Kusturice u „Podzemlju“ gde ste takođe igrali sa Srđanom Todorovićem. Vrhunski reditelji i veličanstvena glumačka ekipa u oba slučaja.

To su bile potpuno dve različite situacije. Sa Srđanom mi je bio prvi film i tu je sve pravljeno sa potpunom ljubavlju. Bio je to njegov diplomski rad sa mnogo debitanata, svi smo bili generacija. Mi smo te fore živeli na setu, a kad se takva atmosfera napravi, to uđe u film kao energija i boja. Kod Emira je bilo drugačije. On je čovek koji ima energiju da ceo dan radi, a mi kako se snađemo, ali je bilo izuzetno korisno, zanimljivo i uzbudljivo jer se radilo u Pragu, sa svim tim raznolikim ljudima. Emir je čitavu jednu grupu izbeglica iz Sarajeva pozvao i podelio im poslove. Pored takvih faca i svega veličanstvenog, to je bilo divno sa njegove strane.

Kako je bilo na snimanju filma „Država mrtvih“ i da li vam je Živojin davao indikacije za uloge koje ste igrali u njegovim filmovima?

Taj film je za mene zaista specifičan. Verovatno što ga Živojin nikada nije završio pa zbog toga imam dodatnu setnu emociju prema filmu. Celo to snimanje je bilo romantično i setno, glumački fantastično sa ozbiljnom temom. Sećam se jedne ozbiljne scene u kojoj sam ja preterala sa dramom, i on mi je tad rekao „da se vidi da sam pozorišna glumica“, jer sam tada mnogo više radila u pozorištu nego na filmu. Onda sam ja to malo svela i on je bio zadovoljan.

Sa kim ste najviše voleli da sarađujete na sceni i u filmu?

Uglavnom najviše volim da radim sa ljudima sa kojima mi je lepo. Obožavam Ljubinku Klarić, a volela sam mnogo da radim i sa Đuričkom. Sa Nebojšom Glogovcem sam nažalost radila samo u „Državi mrtvih“. Bilo mi je vrlo važno kad mi je on rekao da sam odlično uradila neku scenu. U tom trenutku mi je to čak bilo važnije nego da mi Živojin to kaže, jer je on bio moj kolega i znala sam da on tu emociju zaista ume da iznese. Nebojša je u sebi imao tu neku energiju, duboku priču i magiju koju ne znaš da li imaš kao glumac. Sećam se čak i njegovog prijemnog ispita i cele te generacije. Tako se sećam i Ćetka. On je divan kolega koji uvek može da vas zaštiti i pruži podršku ako se negde pogubite. Moram da pomenem i Mikija Damnjanovića, mog kolegu iz Beogradskog dramskog pozorišta, koji je divan kolega i prijatelj.

Zahvaljujući kome ste počeli da režirate?

Glavnu ulogu u tome odigrao je Nebojša Bradić. Sa njim nisam mnogo radila kao glumica, samo predstavu „Zločin na Kozjem ostrvu“, ali njega moram da izdvojim kao čoveka koji me je o pozorištu nesebično sve naučio – iz dramatizacije, režije, kako koristiti svetlo, kako napraviti efektnu scenografiju kada nemaš dovoljno sredstava i drugo. Nekada je to znanje delio sa mnom i kroz svoje predstave.

Svi dosadašnji dobitnici nagrade „Živojin Žika Pavlović“ bili su izuzetno ponosni i svi su govorili koliki značaj za njih ima nagrada koja nosi njegovo ime. Kako vi doživljavate izjave tih velikih filmskih stvaralaca i koliko vam znači što se na festivalu LIFFE neguje njegovo ime koje iznova podseća na njegovo stvaralaštvo?
Mi kao porodica koja je pre 22 izgubila tog čoveka njegovu poziciju posmatramo kroz to. Tada shvatite koliko je dragoceno da on i dalje ima priliku da na taj način i dalje živi - kroz romane, filmove, ovu nagradu, festival i svako pominjanje njegovog imena. Darko Bajić i mnogi koji su studirali kod njega pominju ga u kontekstu profesora. Gaga Nikolić ga je npr. zvao Tata, a Žika njega Sine. On je mnogo radio i imao je veliki broj interesovanja zbog čega je nekada nama kao deci nedostajao kao otac. Godinama sam ja to „peglala“ sa sobom, da bih na kraju shvatila da je on mnogim svojim studentima, mlađim prijateljima takođe bio otac. Ne samo kao profesor, nego kao ličnost koja je sa tako zanimljivom biografijom, to ogromno bogatstvom i iskustvo umeo da prenese.

S obzirom na to da ste godinama gošća festivala LIFFE, kako vi vidite njegov razvoj i napredak?

Festival zaista poprima jasniji i veći oblik. To je i normalno jer je mlad festival uvek pri nekom preispitivanju, a sada se već vide temelji i čvrsta konstrukcija. Profil ljudi koji dolaze je veoma zanimljiv, kao i filmovi i reditelji iz celog regiona. To više nije nepoznat festival i mislim da dolazak na LIFFE svakome predstavlja čast, ne samo zbog imena Živojina Pavlovića nego i zbog kvaliteta, organizacije i onoga što festival sa sobom nosi.
Foto: LIFFE promo, uz dozvolu za objavljivanje.

“Pahoki” je dokumentarni film o istoimenom malom zemljoradničkom gradu, blizu čuvene močvare Everglejds na Floridi. Ova specifična zajednica van američkih mejnstrim tokova, pretežno se bavi obradom šećerne trske i generacijski je ukorenjena na pomenutom području, sa nevelikim perspektivama za razvoj i prevazilaženje trenutne situacije. Film Patrika Bresmana i Ivet Lukas bavi se životom četvoro tinejdžera, odnosno njihovim snovima da upišu koledž i uzdignu se iznad ekonomskih ograničenja sredine u kojoj žive. Ovo dirljivo ostvarenje naći će se na Međunarodnom takmičarskomprogramu 13. Međunarodnog festivala dokumentarnog filma Beldocs, I biće prikazan u četvrtak, 6. septembra na Letnjoj sceni na Kalemegdanu (iza Galerije Prirodnjačkog muzeja).

Tim povodom, razgovarali smo sa jednim od reditelja filma, Patrikom Bresmanom.

Kako ste došli do ideje za ovaj dokumentarac?

Osećali smo da se o nekim temama ne priča dovoljno u SAD – to su priče o deci iz ruralnih krajeva, imigrantima, ljudima koji nisu bele rase. Hteli smo i da ljudima dočaramo krhki ekosistem močvare Everglejds na Floridi, u zajednici formiranoj za potrebe obrade zemlje. Pahoki je mesto na kome možemo videti modernu segregaciju. Tamo je srednja škola sa samo jednim belim đakom i veoma skromnim budžetom. Hteli smo da pokažemo da su i životi tih đaka važni, kao i njihov neverovatan trud koji ulažu u san odlaska na koledž.

Šta vam je bilo najinspirativnije kod tih ljudi?

Film je o radosti i otpornosti. To je zajednica okružena poljima šećerne trske, nastala kao rezultat hladnog rata SAD i Kube. Proizvodnja šećera je temelj svakodnevnog života u Pahokiju. Za nekog sa strane ta polja izgledaju kao nešto što ugnjetava ljude, svakodnevno vezuju čoveka za zemlju, koja zagađuje vodu što prolazi kroz grad. Ali za ljude iz Pahokija šećerna polja su dubinski deo njihovog identiteta i ponosa. Svaka porodica je organski vezana za ta polja, baveći se žetvom i prerađujući repu u šećer. Uprkos paklenom pejzažu nepreglednih polja, svaki učenik koga smo snimali bio je pun ponosa na svoje korene i farmersku zajednicu. Nedvosmisleno je uverenje u toj zajednici da je svrha života slavlje kada njihova mladost uspe  životu.

Koje vrednosti najbolje definišu ove ljude? Na koji način uživaju u životu čak i kada su finansijska situacija i budućnost neizvesni?

Pahoki je zajednica u kojoj nikad nećete videti beskućnika. Dok smo snimali film, uvek bismo videli nekog đaka kako izgovara “zdravo rođače”, što znači da postoji duboki osećaj familijarnosti u zajednici. Ona je, na žalost, povezana sa nedostatkom finansijske mobilnosti koju uslovljava zemljoradnička industrija. Zajednica pronalazi bogatstvo u porodičnoj bliskosti.

Oboje ste zainteresovani za rituale, kulturološke osobenosti, životnu srednicu i priče o ljudima koji žive izvan mejnstrim Amerike. Šta izdvaja Pahoki zajednicu od ostatka Amerike?

Ljudi iz Pahokija gotovo da nemaju glasa u SAD. Njih predstavlja beli republikanski senator koji zastupa interese vlasnika velikih farmi. Mnogi ljudi iz zajednice su apolitični jer su ih izneverile i Demokrate i Republikanci. Ne postoji ekonomska mobilnost, tako da je srednja škola za mnoge mlade osnova da prekinu krug siromaštva onih koji ostaju. Cilj SAD je integrisano društvo u čijim srednjim školama postoji rasni diverzitet. Pahoki je primer rasne segregacije, gde nemate belih đaka, gotovo nikakav budžet, i visoki stepen nezaposlenosti. Ne želimo da SAD budu takve i ova zajednica je svedočanstvo o posrnuću kapitalizma i koncepta integracije društva. Siromašni ljudi su izolovani od sredstava i poslova koji su im neophodni da bi ostvarili snove.

Grad je poznat po profesionalnim fudbalerima jer mladići taj put vide kao jedini koji će im omogućiti bogatstvo i slavu. Deca kažnjavaju svoja tela i lome kosti na terenima jer imaju san o izlasku porodice iz siromaštva. Običaji u Pahokiju su jedinstveni jer porodice generacijama žive na istom mestu i ponosne su na identitet i zajedničku borbu. Grad se ujedinjuje oko tih običaja jer oni predstavljaju životni ciklus i nadu da će se naredna generacija osloboditi rada u polju.

Kako ste odabrali priče koje ste želeli da ispričate u filmu?

Interesovali su nas đaci koji su imali svoje izazovne ciljeve za završnu godinu. Keria je želela da ide na koledž i postane medicinska sestra, Jokabed je imigrant iz Meksika koji je hteo da dobije stipendiju za studije, BJ je hteo da osvoji državno prvenstvo u američkom fudbalu i bio je kapiten tima, a umetnik Junior se trudio da odgaji jednogodišnju ćerku dok završava srednju školu. Svi oni su iz istog, nesigurnog socijalnog miljea, ali su imali isti san o završetku srednje škole i napuštanju Pahokija, i započinjanju novog života na koledžu.

Kako publika reaguje na film, šta joj je nainteresantnije?

Ljudi vole Juniora. Na svakoj tribini o filmu pitaju za njega. On se najviše namučio od sve dece. Nije mogao da ima stabilno zaposlenje a sada ima i sina o kome brine. Veoma smo zainteresovani za njihove živote i dragon am je kada mogu da dođu na predstavljanje filma. Kada su oni tu, tribine znaju da potraju i po dva sata. Mnogo je interesovanja za to kako teku njihovi životi posle filma. Najviše nam znači kada na projekcijama bude puno afroameričkih i hispanskih đaka, koji mogu da se identifikuju sa đacima iz filma koji ostvaruju svoje snove.
Na koji način situacija sa pandemijom utiče na vašu kreativnost i poslove?

U postupku smo montaže našeg novog filma tako da smo u mogućnosti da radimo od kuće. Kovid je uticao na skupljanje sredstava za trenutni projekat. Ljudi se boje, a studiji i distributeri seku budžete. Fondovi poput onog iz Tribeka filmskog instututa se gase, a SXSW, Sandens i mnogi drugi festivali su redukovali osoblje. To su naši prijatelji, selektori koji biraju male filmove i omogućuju im publiku. To je poražavajuće. U takvim okolnostima sa manje selektora, sve je veća uloga algoritama. Publici se nameću ostvarenja poput Tiger Kinga, pa očekujemo da će filmovi poput Pahokija biti sve teži za snimanje budućoj generaciji filmadžija.

Na kojim projektima trenutno radite?

Radimo na filmu o nudističkom kompleksu na Floridi koji se bori za opstanak. Premijera će biti kada festivali ponovo krenu da rade. Verujemo u filmske festivale i ne želimo da naš rad ide pravo na video platforme. Svi mi moramo da podržimo nezavisne bioskope i festival, kako bi opstali tokom ove globalne krize.

Film Počasni gost, premijerno prikazan u Veneciji, imaće premijeru večeras u 21.30 u Sava centru. Reditelj Atom Egojan i glavni glumac Dejvid Tjulis gosti su 48. FEST-a, a mi vam prenosimo današnji razgovor sa pres konferencije.

Počasni gost je najnoviji film Atoma Egojana, dosta se nadovezuje na njegove prethodne filmove. U ovom filmu bavi se zločinima, kaznom, patnjom likova. Ovog puta bira da to uradi u nelinearnom narativu i vrlo često menja pripovedača. Kako ste iskonstruisali tu priču?

Atom Egojan: Priča je konstruisana na osnovu toga kako naš um funkcioniše, kako mučimo sebe određenim idejama, očekivanjima. Centralni konflikt je između oca i ćerke koja optužuje oca da je imao aferu kad je ona bila dete, a otac joj ovo nikad nije objasnio. Sad kad može da joj objasni, ona ne veruje njegovoj verziji događaja, i to stvara jaz između njih. Dejvidov lik živi u neobičnoj poziciji, uvek se pita da li je nešto mogao da uradi, i na samom kraju filma vidimo da se nasmeši i shvati da postoji način da reši ovu situaciju. Ono što vidimo kroz ceo film su efekti odluke koju donosi na kraju.

U filmu ima dosta referenci na vaše prethodne radove, moram da primetim sličnost sa filmom Slatka sutrašnjica. Pokušao sam da se setim da li je od filma Fatalna privlačnost neko bio toliko surov prema zecu kao vi.

Atom Egojan: (smeh) Hvala što ste uhvatili referencu na Fatalnu privlačnost, hteo sam da napravim omaž tom filmu više nego svojim ranijim radovima. Iskreno, nikad ne pokušavam da pravim reference na svoje filmove. Mislim da je za reditelje opasno kad počnu da cititiraju sami sebe. U prvom filmu koji sam napravio pre 35 godina takođe ima scena u kojoj stranac drži govor na žurci koja nije zapravo za njega.

U ovom filmu to radi lik koji tumači Dejvid Tjulis. Dejvide, gledali smo vas u različitim ulogama, šta je presudno u scenariju pre nego što ga prihvatite, i šta je konkretno u ovom filmu bilo presudno da prihvatite ulogu?

Dejvid Tjulis: Glavna stvar za kojom tragam je da je uloga potpuno drugačija od onoga što sam radio ranije, ne volim da se ponavljam. Kad sam prvo razmišljao da postanem glumac, gledao sam karijeru Džona Hurta, on mi je bio veliki uzor, nikad nije glumio istu ulogu dva puta. Za sve koji poznaju moj rad videće da nikad nisam igrao ovako nešto, ovo je veoma tih lik, nikad nisam igrao neverbalnog junaka bez oslanjanja na dijalog. Ova uloga je daleko uspešnija od moje uloge u filmu Fatalna privlačnost 2, mnogi ne znaju za taj film. Jedna od najgorih stvari koje sam ikad uradio, Atome da si znao da sam tu glumio, ne bi me angažovao.

Atom Egojan: Eto, ono što povezuje Počasnog gosta i Fatalnu privlačnost je što je Dejvid glumio u oba filma (smeh).

Ono što povezuje sve junake u filmu Počasni gost je iskrenost. Znamo da iskrenost nije na ceni, živimo u dobu post-istine, a iskrenost je u vašem filmu u glavnoj ulozi.

Atom Egojan: Veoma je teško za tog junaka da bude iskren jer je blokiran reakcijom svoje ćerke koju ne razume, nije mu jasna ta situacija. To je više pitanje za Dejvida, da li ti misliš da je on iskren?

Dejvid Tjulis: Da budem iskren nikad nisam razmišljao o tome. Za mene je ono što povezuje sve likove to što svi na neki način čine neku transgresiju.

Atom Egojan: Mislim da je ključna stvar koju Dejvid donosi ovom filmu, i na čemu sam zahvalan, u poslednjim scenama sa ćerkom, kad kaže “Ja sam bio počasni gost”, a ćerka kaže nešto što će ga povrediti: “Ti si odgovoran za ono što sam postala”. Reakcija koju on ima na tu repliku je prelepa, iskrenost Dejvidove izvedbe i sposobnost kamere da ovo uhvati je suština filma oko koje sam najviše uzbuđen. Bila je velika privilegija raditi sa njim, toliko dugo sam želeo da radimo zajedno.

Atome, kako birate temu za film, imajući u vidu da ćete joj posvetiti nekoliko godina?

Atom Egojan: Uvek postoji nešto vredno istraživanja u priči koju otkrivam i tokom snimanja. Napisao sam mnogo scenarija ali ih nisam snimio, jer sam znao tačno o čemu su i počeo sam da se ponavljam, već sam istražio taj teren. Za mene je pitanje kako ostaviti temu otvorenom, kako će rad sa glumcima otkriti stvari na koje scenario nije dao odgovor. Likovi često pokušavaju da reše neku dilemu, problem u svom životu, i kad misle da su pronašli rešenje, to rešenje često samo pogoršava problem, i oni postaju sve više gonjeni očajem da izađu iz zamke u koju su upali.

Dejvide, da li vas je neka uloga do sad promenila kao osobu na ličnom planu?

Dejvid Tjulis: Da, sve što sam ikad radio, a posebno uloga u filmu Naked Majka Lija. To je bila improvizacija, što neizbežno dovodi glumca u neposredniju saradnju sa rediteljem i publikom jer ne postoji scenario. Majk Li se oslanja stopostotno na istraživanje lika koje dolazi pre snimanja. Ta uloga me je menjala na dnevnoj bazi i psihički je uticala na mene. Upravo sam završio pisanje romana koji se bavi glumcem koji je toliko obuzet ulogom da to na njega ostavlja psihičke posledice. Nije da kažem da me je uloga u tom filmu psihički oštetila, zbog legalnih razloga naravno (smeh).

Atom Egojan: Dejvid je izuzetan pisac, napisao je jedan fantastičan roman pre ovoga. Bio sam privilegovan da radim sa nekim ko je i sjajan pisac pored svog posla, i radujem se njegovom novom romanu, pročitao sam ga i zaista je sjajan.

Kako ste birali muziku za film? U dramaturškom smislu dosta doprinosi radnji.

Atom Egojan: Svi restorani u koje glavni lik odlazi su restorani različitih nacionalnih kuhinja, on se kreće u moru drugih kultura, tako da sam hteo da se to oslikava i u muzici. Sve stiže sa raznih strana, i njegov lik je stranac, tako da je ovo bio neobičan mozaik Kanade koji sam hteo da predstavim. To je zemlja sastavljena od mnogobrojnih delova koji se sukobljavaju i susreću, što postaje crnohumorno na neki način, kad junak postaje zbunjen svim tim. Kad ode u indijski restoran na primer, muzika je prilagođena ambijentu u kome se nalazi, ali je nekad to dovedeno do apsurda, ne postoji veza slike i zvuka, nema logike osim te ideje da se stvara novi identitet od svih ovih delova. Za mene je najsmešniji deo kada na kraju u jermenskom restoranu moraju da organizuju žurku na koju će on možda doći. Ne uspevaju da pronađu dovoljno Jermena, tako da moraju da dovedu i Arape, deo govora je na arapskom, a deo na jermenskom, sve da bi on verovao da je to prava žurka. Mora da izgleda autentično iako je potpuno lažirana.


Milčo Mančevski vraća se na FEST sa novim filmom Vrba. Danas je uz glavne glumice Saru Klimosku, Nataliju Teodosijevu, Kamku Točinovski i glumca Nikolu Risteskog bio gost na press konferenciji, a prenosimo vam deo razgovora sa njim.

U filmu postoje tri priče - jedna iz prošlosti, dve iz sadašnjosti. Kada ste najavili snimanje filma, rekli ste neće biti tri već dve i po priče. Po gledanju filma, jasno je i zbog čega. Kako ste iskonstruisali te priče kojima je zajedničko majčinstvo i borba za potomstvo?

Puštam da me priča vodi - ja sam samo sredstvo da se priča sama ispriča. Trudim se da slučam priču kao muziku - pratim je li svaka nota na svom mestu. To važi i za priču, kao i za kasting, snimanje i tako dalje. Na početku nikada nemam poruku ili temu, već priču i osećanja - osećanje težine pre nego što padne kiša, osećanje straha u koskama. Kad to jednom krene, ukoliko je lepa saradnja, sklopi se lepo umetničko delo. A onda čekam da mi publika kaže koja je poruka.

Koje ključno osećanje Vas je odvelo u ovaj film?

Osećanje koje bi neko dete imalo prema bajci, prema velikom, arhaičnom, nepoznatom svetu. To je bio okidač za mene. Zatim je usledio kontrast, pa i treća priča - nekako uvek završim na tri priče.

Prva priča je na neki način mitska, iz 17. veka je, i mada može i danas da se desi, ona je na neki način izvan realnosti. Je li to priča koju ste vi nekada čuli ili iz predanja? Zbog načina na koji je snimljena deluje kao bajka i kontrapunkt drugim pričama.

Zato je i tu, kako bi nam omogućila vremenski i vizuelni kontrast, ali i kontrast po samoj teksturi. Ona jeste na izvestan način bajka, legenda, za razliku od dve savremene priče koje su naturalističke, kako po tretmanu, tako i vizuelno. To je arhetipska priča koju sam negde čuo i podsvesno zapamtio, nisam je izmislio - moguće je da se sklopila od nekoliko njih koje sam čuo.

Ono što je posebno autentično u Vašem rediteljskom izrazu je Vaš izbor glumaca. Kojim principom birate i kako izgleda proces kastinga?

Kasting i probe s glumcima su mi omiljeni deo snimanja. Volim da radim s glumcima i volim glumce uopšte. Poštujem poverenje koje oni meni pružaju i moj stav je očinski prema njima, čak i glumcima starijim od mene. Proces je bio dugačak, trajao je oko pet meseci, imao je sedam ili osam krugova i ako se posvetite tome, da nađete odgovarajućeg glumca, a zatim i da glumci jedni drugima odgovaraju, to je puno posla. Onda slede probe tokom kojih otkrivamo šta je pisac hteo da kaže. Ukoliko su potrebne neke izmene, one se prave tada. Samo snimanje je ponavljanje onoga što smo uradili tokom probe.

Jezik kojim govore u filmu je arhaičan.

Jeste, pritom je to dijalekt iz jugozapadne Makedonije. Na filmu je radilo šest savetnika, profesora etnologije, lingvistike i istorije, tako da smo ozbiljno pokušali da rekonstruišemo kako se tada živelo.

Zbog toga što mnogo toga niste prećutali jednoj vladi, jedno vreme ste bili persona non grata u Makedoniji. Je li Vam sada lakše da radite u Vašoj zemlji?

Proces sklapanja filma mi je sada lakši nego što je bio u nekim periodima. Before the rain je bio uklopljen kao britanski, pa kao britansko-francuski film, pre nego što je Makedonija ušla u taj projekat pred sam kraj filma.

Izvor: Fest

<<  Decembar 2023  >>
 po  ut  sr  če  pe  su  ne 

Putopisi, Intervjui..