Čovek mora da bude hrabar da bi zajedno s rođenim detetom zaigrao u suptilnoj psihološkoj studiji karaktera, filmu koji je snimljen nakon neprijatnog razvoda u stvarnom životu. Ali Juan MekGregor ne žali što je sa ćerkom Klarom snimio “Ti pevaš glasno, a ja glasnije”, koji će domaća publika moći da pogleda na otvaranju 9. Festivala nezavisnog američkog filma “IndieBelgrade”. Projekcija je 17. novembra od 19.00 u Domu omladine Beograda, a ulaznice po ceni od 400 RSD su u prodaji putem eFinity prodajne mreže i onlajn. Zaplet filma je smešten u američki zapad i daleko je od stvarne situacije u porodici MekGregor. Juan igra izlečenog alkoholičara koji pokušava da opet uspostavi bliskost sa svojom ćerkom nakon što je izvodi iz bolnice. Ona misli da su krenuli u posetu tatinom drugaru umetniku, dok u stvari, u pokušaju da se oslobodi krivice koja ga godinama muči, on nju vodi u centar za odvikavanje od zavisnosti. U režiji Eme Vestenberg , to je narativno pitko, ali emocionalno intenzivno putovanje, usredsređeno na odnos međusobne zavisnosti i rivalstva koji, ako se ne kontroliše, vodi u tragediju. Ova krhka ravnoteža se ogleda u naslovu, kratkom stihu koji ilustruje način na koji se mladi ljudi bune protiv starijih grubo im uzvraćajući. Klara kaže: “To je onaj osećaj da kažeš roditeljima: Ti si to radio, pa ću i ja isto tako – samo više i jače”. Distributeri nisu oduševljeni naslovom, ali MekGregor ga strasno brani. “Ja ga obožavam”, kaže. “Mislim da naslov može da znači šta god gledalac želi. Volim misteriozne, poetske naslove.”


Kako je nastao ovaj film i kakav je uticaj imao na vaš odnos otac/ćerka?

JUAN MEKGREGOR: Klara može da priča o tome kako je do toga došlo, ali ono što je sigurno je da tu ima mene, ima Klare, kao i našeg odnosa. Nastalo je iz mog i Klarinog iskustva i veoma sam ponosan na to što je bila u stanju – što je odlučila – da jedno bolno iskustvo pretvori u umetničko delo. Bio sam veoma impresioniran time, a i scenario me je veoma dirnuo. Treba ipak napomenuti da mi ne igramo u potpunosti sebe u tom filmu, kao i da je priča izmišljena. Ovaj događaj se nije odigrao, ali je donekle zasnovan na našim doživljajima. I to nas je promenilo jer je bilo neverovatno to što me je Klara zamolila da uradim. Bilo je to neverovatno zajedničko iskustvo i bilo je divno provesti to vreme zajedno.

Klara, Vi ste se prvi priključili projektu?

JUAN MEKGREGOR: Ona ga je napisala. To jest, stvorila.

KLARA MEKGREGOR:  Da. Ja sam producentkinja. Ja sam došla na ideju, a moja poslovna partnerka, Vera Balder i ja smo angažovale scenaristkinju Rubi Kaster. Napisale smo scenario s njom, uključile producentsku kuću “Kiler films”, našeg producenta Grega [Lauritana] i tatu.

Znači, nije bio u pitanju paket aranžman?

KLARA MEKGREGOR: Nikakvog paketa nije bilo u početku. Samo nas dve koje smo pisale scenario.

Je li to na neki način promenilo vaš međusobni odnos? Film je nabijen emocijama…

JUAN MEKGREGOR: Mislim da jeste, na pozitivan način. To je bilo istinsko povezivanje. I takođe mislim da, kad god dobijete priliku da drugačije sagledate tu temu [razvod], dođete i do novih vidova isceljenja. Zato nam je bilo tako posebno kad smo ulazili u te likove. Međutim, ovaj film prikazuje oca i ćerku koji se ne poznaju baš dobro, a to za nas dvoje nikada nije važilo. Nikada nismo [imali faze u kojima se] nismo viđali više godina zaredom, tako da se nismo, kao, sreli na snimanju i rekli: “Drago mi je što te ponovo vidim!” (Smeh) Nije bilo tako. Ne. Ali, u isto vreme, ne možete proći kroz ovako nešto, a da vas to ne dotakne. Svakog dana sam bio jedan veoma ponosan tata. Imao sam tu laganu dužnost da se samo pojavim i pomalo glumim sebe i gledam Klaru kao producentkinju, da budem ponosan na način na koji se ponaša kao producentkinja, kakva je prema ekipi, kao utorka i kao glumica. Prvi put sam imao priliku da izbliza vidim njenu glumačku veštinu, što je bilo sjajno.

Kakva je Ema Vestenberg kao režiserka?

KLARA MEKGREGOR: Ema je neverovatna. Poznavala sam Emu već neko vreme pre nego što smo ušle u ovaj projekat i uvek mi se sviđala njena vizija – muzički spotovi i kratki filmovi koje je radila bili su tako ekscentrični, uzvišeni i drugačiji. Bila je sjajna na setu. Dala nam je prostora da improvizujemo, igramo se, da se ne držimo scenarija, dok je istovremeno sve držala pod kontrolom i bila snažan oslonac. Ali bilo je i lako u društvu s njom.

JUAN MEKGREGOR: Ja smatram da je ona prava umetnica i da apsolutno ima izgrađen svoj stil. Poseduje hrabrost i lakoću, što je zaista uzbudljivo. Pogledajte samo koga je uzela da joj bude direktor fotografije – Kristofera Riplija. Ovo mu je prvi igrani film. On je genijalan snimatelj, ali kad neko prvi put režira, onda se uglavnom trudi da bude okružen iskusnim filmadžijama. Ema je mogla da uzme mnogo iskusnijeg snimatelja, ali je uradila mnogo hrabriju stvar, angažovala je još jednog debitanta. I tako ovaj ima atmosferu novine i originalnosti.

Juane, kad ste shvatili da Vaša ćerka želi da se bavi glumom?

JUAN MEKGREGOR: Ne sećam se tačno. To se desilo nekako postepeno. Ali nisam iznenađen. To je divna životna odluka. Ja sam veliki zagovornik glumačke profesije jer je meni gluma mnogo toga pružila u životu i nastavlja da mi pruža. I nikada neće prestati, na neki način. I tako, srećan sam što je Klara [sada glumica], ali sam takođe veoma ponosan na činjenicu da je i producentkinja. Ne znam, možda je to zbog toga što se ova industrija toliko promenila, ali sam veoma impresioniran time što ona sve sama radi. Verujem u [glumu] kao umetnost i verujem u ono što radimo. Stajemo pred kameru, ili pred publiku, i iz sebe izvlačimo nešto što zatim kroz kameru, ili kroz publiku, prenosimo do srca drugih ljudi. To je divna stvar.

Izvor: DOB

U predstavi „Кuća“ Zvezdara teatra ostvarila je prvu glavnu pozorišnu ulogu, dok je gledaoci znaju iz serija „Кalkanski krugovi“, „U klinču“ i nastavka filma „Munje“. Otkrila nam je zašto su umor i sreća saveznici glumačkog talenta.


Posle nekoliko izvođenja predstave pred publikom, glumica Ivana Zečević (28) je malo opuštenija nego uoči premijere kada je tresla „celodnevna trema“.

- Ovo je, ipak, moja prva glavna uloga u pozorištu i toliko sam joj se posvetila da sam pokušavala da pronađem neko pravilo kako taj dan treba da mi izgleda da bih bila uspešna te večeri. Onda sam shvatila da to ništa nema veze, jer se sve ili desi ili se ne desi. Osim dva pravila: da ne jedem previše tog dana i da manje spavam.        

Manje sna! Prvi put čujemo za to pravilo u glumi! I Ivana se smeje svojim razdraganim detinjim osmehom koji ova, zapravo već mlada žena, krije iza lica starije tinejdžerke.         

– Reditelj predstave Voja Brajović mi je rekao da je „umor najbolji prijatelj jednog glumca“ i tako ja vežbam nespavanje tri dana uoči predsatave.

Što znači...

– Sve beogradske kafane i splavovi su moji... i onda pokidamo!

Oboje se smejemo Vojinim „glumačkim pravilima“ u našoj interpretaciji, dok se polako vraćamo priči o predstavi „Кuća“, prvom pravom pozorišnom zalogaju Ivane Zečević nakon komada „Lepotica i zver“ koji je igrala u teatru „Boško Buha“. Sporednu ulogu, doduše.

– Meni je pozorište u dosadašnjoj karijeri mnogo nedostajalo, jer se nekako dogodilo da me televizija i film više uzmu pod svoje i otkako sam diplomirala čekala sam na ovakvu šansu. Zato mi  je sve bilo toliko uzbudljivo i novo, od proba preko premijere do aplauza, treme, adrenalina.

Težak proces

Da nije bilo tih serija koje je Ivana do sada snimala, ne bi bilo ni njenog učešća u „Кući“. Voju Brajovića je kao glumca upoznala na snimanju „Кalkanskih krugova“, u selu Garaši na planini Bukulja.

– Jednog dana mi je prišao i pitao me da li znam da pevam i kada sam mu potvrdila, odgovorio je „čućemo se“ – seća se Ivana. – Posle nekog vremena poslao mi je tekst i sve je nekako išlo lagano i oprezno od trenutka zajedničkog čitanja teksta do prvih proba i definitivnog dobijanja uloge.

U to vreme je Ivana dosta radila na snimanju serije „Кalkanski krugovi“ i „bila sam prilično umorna, baš kakav treba da bude glumac za pozorišnu premijeru, kako smo maločas utvrdili“. I povremeno se pitala hoće li joj se desiti to pozorište već jednom, posle šest godina neprekidnog rada na filmovima („Munje 2“) i TV serijama („U klinču“, „Grupa“, „Branilac“).

„Кuća“ po scenariju Nebojše Ilića, koji igra i jednu od tri uloge, bila je prava prilika da se mlada glumica upusti u nešto novo, veliko, lepo i – nepoznato.

– Bio je to težak proces za mene, uz stalni nadzor Voje Brajovića koji nam je govorio „ovo je lično, ali ne privatno, tu priču morate da usvojite kao vašu, ličnu“. To je moralo da ide postepeno i da Voja nije bio takav pedagog i prijatelj, da me partneri Nebojša Ilić i Branimir Brstina nisu tako prihvatili, kao i ceo kolektiv „Zvezdara teatra“ ne znam da li bih uspela da postignem trenutak da me se lično tiče sve što se u predstavi dešava i da taj osećaj prebacim među gledaoce. Zaista sam imala sreću da stignem među takve ljude i u takav kolektiv.

 Sigurno mesto

Izgleda da je pored umora za glumca i sreća jako važna. Srećni umor.Ta sreća je bila važna i mnogo je doprinela da Ivana, u sigurnom okruženju, postane prava mala čigra na sceni, glumački akcelerator koja peva, igra, voli, tuguje i raduje se.

Ivana igra devojku iz čije ranjivosti se rađa bunt, koja predstavlja sponu između njenog oca i dede, uz stalno osećanje izgubljenosti nakon nedavne majčine smrti. Postaje, na neki način, stub te male porodice koja je i fizički u limbu, između Кanade u kojoj žive i Srbije kojoj žele da se vrate. Ocu Кanada odgovara i misli da je to zemlja budućnosti za njegovu ćerku. U trenutku kada dobija novi posao na drugom kraju te prostrane zemlje, ćerka ne želi da ide tamo, jer mamin grob je tu, u Torontu. I ne posećuje ga često koliko bi želela. Oboje bi voleli i da češće dolaze u Srbiju i... vidimo na koliko mnogo mesta se cepa duša ovo dvoje ljudi, oca i ćerke.

Glumičina privatna porodična situacija nije ni nalik ovoj pozorišnoj. Ima majku, oca, stariju sestru, i taj roditeljski dom, i dalje smatra svojim sigurnim mestom. Samo delimično. Još traga za novim svojim sigurnim mestom.

– Ali, to mesto nije geografski prostor, već prostor duše, on se naziva „naša kuća“. Možda ću ga naći u glumi i muzici koje podjednako volim. Završila sam i osnovnu i srednju muzičku školu a da ih nisam volela, jer mene škola nikada nije privlačila mada sam bila dobar i vrlo dobar učenik. Nisam nikada imala ambiciju da studiram muzičku akademiju, jednostavno me to nije privlačilo. Često razmišljam kako je uzrok svega toga moj manjak osećaja za disciplinu, možda moja lenjost ili neodgovornost? A onda se setim kako sam za ovu predstavu bila pravi pravcati štreber, najsavesnija osoba na svetu. Možda zato što prvi put u životu verujem sto odsto u ono što radim i što mi je to najvažniji posao do sada. U muzici još nisam prešla taj prag čistog talenta, jer i tamo, ukoliko ste profesionalac, treba dosta rada.

Tokom školskih dana Ivana je imala neke svoje grupe, tada je počela da piše pesme i komponuje i rep muzika joj je bila zabavna. To nikada nije bio njen izbor. Ona lično, uvek ističe Eriku Badu, Vitni Hjuston ili Ninu Simon kao svoje uzore, a privlači je sve što može da odsvira na klaviru.

– Roditelji su sestru i mene čuvali od turbo-folka koji je bio zabranjen u kući, ali ulica je činila svoje – smeje se Ivana. – Danas mnoge od tih pesama, nažalost, znam napamet. Simboli roditeljskog doma bile su grupe „Smak“ i „Led Cepelin“, na njima sam odrasla. Кrenula sam da sviram na klaviru tako što mi je tata zapretio da za nedelju dana moram da skinem pesmu „Let it be“ od „Bitlsa“ inače će prodati klavir.

Tata je ekonomista po struci. Ivana ističe njegovu veliku harizmu i pita se da li je od njega nasledila nešto od toga. Mama ima kreativnu crtu, ume od ničega da napravi nešto, kako kaže Ivana. Posebno od drveta. Imala je i zanimljiv posao: bila je krupije u kazinu, radila je čak i u Africi gde je cela porodica jednom dočekala Novu godinu na plaži, u kupaćim kostimima.

– Ona i ja smo pre pet godina pokrenule akciju čišćenja našeg kraja na Novom Beogradu, imamo udruženje „Moj blok“ i skupljamo đubre,  sadimo biljke, popravljamo klupe, krečimo fasade, našli smo i momka koji sjajno radi murale, besplatno.
 
Foto: Slobodan Ivetić

Intervju novinara Srđana Jokanovića i Ilustrovane politike

Beogradska publika će 16. novembra od 21 sat u Domu omladine doživeti nesvakidašnje audio-vizuelno iskustvo: magiju svetlosti i zvuka uz primamljive vizuelne efekte predstaviće mađarski umetnici Žager Balaš & Kati Katona, u saradnji sa srpskim umetnikom Kӣrom. Žager Balaš je klavijaturista i producent vodećeg mađarskog elektronskog projekta Žagar. Njegov debi album „Local Broadcast“ uvršten je u  50 najvažnijih mađarskih albuma svih vremena, po izboru časopisa Wan2Magazine. Koautor je kultnog albuma „Shallow and Profound“, popularnog mađarskog muzičara Lasla Fogarašija, poznatijeg kao Yonderboi. Komponovao je muziku za mnoge filmove i popularne TV emisije (CSI), a Žagerove kompozicije emitovane su i na BBC radiju. Njegove pesme remiksovali su mnogi muzički producenti, radi kao label menadžer dve izdavačke kuće, a u kreativnom radu ga opčinjavaju uzbudljivi novi pravci savremene umetnosti. Žager Balaš i Kati Katona do sada su nastupali na mnogim događajima i festivalima audio-vizuelne umetnosti, a njihov umetnički performans zasniva se na stalnoj interakciji pokretnih slika i zvukova oblikovanih u trenutku. Njihov nastup 16. novembra organizovan je u saradnji Mađarskog kulturnog instituta u Beogradu (Collegium Hungaricum) i Doma omladine Beograda, a ulaznice po ceni od 500 RSD su u prodaji preko eFinity prodajne mreže i onlajn. U susret koncertu u Domu omladine, razgovarali smo sa Žagarom o njegovoj muzici i predstojećem nastupu.


Publika u Beogradu imaće priliku da poseti Vaš audio-vizuelni performans, u okviru kojeg sarađujete sa vizuelnom umetnicom Kati Katonom. Recite nam nešto više o nastupu i šta publika u Domu omladine može da očekuje?

Žager Balaš: Očekujemo u publici sve one koji su zainteresovani za uzbudljivu simbiozu savremene elektronske muzike i spektakularnih generativnih vizuala. Pripremamo uzbudljiv materijal za ovaj nastup.

Naziv performansa je „Disordered Space-Time“, zašto ste izabrali to ime?

Žager Balaš: Na naše performanse obično utiče konkretan fizički prostor. To znači da akustika sale, njena veličina ili arhitektonski elementi igraju ulogu u oblikovanju našeg nastupa. Vizuelni i muzički elementi nisu unapred planirani ili statični, već ih kreiremo u realnom vremenu. Ovi elementi služe kao referentne tačke ili znakovi koji pomažu publici da interpretira i doživi protok vremena i fizičkog prostora i mogu usmeravati percepciju publike i njeno razumevanje našeg umetničkog čina.

Kako ste počeli da sarađujete sa Kati i kako biste opisali vaš kreativni process, u kojem kao dvoje umetnika stvarate zajedno u realnom vremenu?

Žager Balaš: Upoznali smo se pre nekoliko godina na festivalskoj bini gde sam ja bio izvođač, a Kati VJ. Posle nekog vremena odlučili smo da radimo zajedno na novom audio-vizuelnom iskustvu. Skoro odmah smo dobili pozive za velike umetničke festivale širom Evrope. Na našim nastupima instrumenti i oprema su povezani, tako da je uočljiva sinhronizacija muzike i video projekcije.

Jedan ste od najznačajnijih umetnika na mađarskoj elektronskoj sceni, šta su vaše profesionalne preokupacije u ovom trenutku?

Žager Balaš: U poslednje vreme uglavnom nastupam sa svojim solo programom, fokusirajući se na atmosferični, meditativni ambijent i eksperimentalnu elektronsku muziku. Takođe radim na novom solo albumu, koji će biti objavljen na proleće sledeće godine. Pored toga, pokrenuo sam dve izdavačke kuće, “Free Seqence” fokusira se na atmosferičnu elektronsku muziku, dok je “Move Gently Records” bazirana na predstavljanju novih pop izvođača sa istočnoevropske muzičke scene, kao što su Deva, Flanger Kids, Labek & Chrobak.

Mađarska i Srbija su susedne zemlje – da li mislite da se međusobno dobro poznajemo, kada je reč o savremenim umetničkim scenama?

Žager Balaš: Ne baš, međutim, deljenje i razmena spadaju u najvažnije stvari na savremenoj umetničkoj sceni danas. Bilo bi sjajno da istočnoevropski umetnici više sarađuju, mislim da imaju vrlo blizak pristup.

Kako je došlo do saradnje sa srpskim umetnikom Kӣrom, sa kojim ćete zajedno nastupati 16. novembra u Domu omladine?

Žager Balaš: Kada smo dobili poziv za ovaj događaj došli smo na ideju da podelimo binu sa srpskim umetnikom koji dolazi iz sličnog muzičkog žanra. Kӣr je zaista uzbudljiv umetnik sa srpske elektronske muzičke scene.

Beogradski džez festival tradicionalno posebnu pažnju posvećuje promociji savremene srpske džez scene, sa naglaskom na koncertnom predstavljanju novih autorskih projekata najkreativnijih mladih umetnika. Jedan od njih je i vokalista Viktor Tumbas, čije ambiciozno debi ostvarenje Depths (Sekuoia Records) izlazi baš tokom 39. Beogradskog džez festivala. Viktor će sa svojim kvintetom održati koncert 25. oktobra u Domu omladine Beograda, u okviru programa Serbian showcase. Ulaznice su u prodaji preko eFinity mreže.


Veoma rano ste počeli profesionalno da se bavite muzikom, kada i kako ste se zainteresovali baš za džez? Ko su Vaši muzički uzori?

Viktor Tumbas: Još dok sam se školovao u Somboru, prilikom gostovanja na jednom koncertu, imao sam priliku da čujem učenike džez odseka Subotičke muzičke škole. Njihova virtuoznost, sloboda i improvizacija oduševili su me i naveli da dublje istražim džez muziku. Činilo mi se da džez stil i sam manir pevanja istog, prirodno pristaju mojoj boji glasa. To je dovelo do odluke da svoje dalje školovanje nastavim u Subotici, gde sam pored sviranja violončela, uporedo pohađao časove džez pevanja. Imam mnogo uzora iz raznih muzičkih žanrova ali ako bih morao da izdvojim nekoliko njih iz sveta džeza, to bi bili Johnny Hartman, Mel Tormé, Shirley Horn, Bobby McFerrin, Pat Metheny i Chick Corea.

Tokom nižeg i višeg muzičkog obrazovanja bili ste na vokalno-instrumentalnom odseku, modul violončelo, posle čega upisujete Fakultet muzičke umetnosti u Beogradu, na Katedri za džez i popularnu muziku u klasi Vesne Petković. Kakva su Vaša iskustva tokom dosadašnjeg školovanja i koji su planovi za dalje usavršavanje?

Viktor Tumbas: Moja iskustva su pozitivna. Imao sam priliku da učim od dobrih profesora, sviram sa sjajnim muzičarima i time još više istražim i produbim svoj odnos sa muzikom. S ozirom da i dalje istražujem, želja mi je da nastavim dalje da se usavršavam u inostranstvu. Privukle su me zemlje Skandinavije, ali još ne znam zasigurno gde ću nastaviti svoje studije.

Nedavno ste predstavili svoj prvi autorski singl „Underwater“ sa debi albuma „Depths“, koji će 26. oktobra 2023. objaviti izdavačka kuća Sekvoia. Recite nam nešto više o albumu, sa kim ste sve sarađivali i kakav zvuk on donosi?

Viktor Tumbas: Na svom albumu prvencu, dobio sam priliku da sarađujem sa renomiranim umetnikom Vladimirom Nikolovim, kao i sjajnim kamernim orkestrom Muzikon. Pored članova kvintenta sa kojima sviram od početka studija, na albumu će se naći i gosti: Vokalni Kvartet Ming i Irina Pejoska (harfa). Album donosi novi zvuk muzičkoj sceni Srbije svojom bogatom orkestracijom gudača, stihovima introspektivne prirode i autentičnom improvizacijom svih članova kvinteta. Predstavlja sintezu različitih uticaja i stilova od kojih džez ima primarnu ulogu.

Koncert na devetom Srpskom Showcase programu Beogradskog džez festivala 25. oktobra biće i koncertna premijera Vašeg debi albuma. Kako će biti koncipiran nastup i ko su muzičari sa kojima ćete biti na bini? Šta biste poručili publici koja nije upoznata sa Vašom muzikom, zašto ne treba da propusti koncert?

Viktor Tumbas: Na koncertnoj premijeri albuma, nastupiću sa članovima svog kvinteta, Stevanom Milijanovićem (klavir), Aleksom Milijanovićem (bubnjevi), Miroslavom Šarbanovićem (kontrabas) i Lukom Malkom (gitara). Zajedno ćemo u formaciji kvinteta izvesti autorske pesme koje će se naći na albumu. Publici koja nije upoznata sa našom muzikom bih poručio da dođe na nastup kako bi se upoznala sa novim i zanimljivim zvukom koji izvodimo. Smatram da je direktan kontakt sa slušaocem od krucijalne važnosti u muzici i time ću se zajedno sa članovima kvinteta voditi prilikom nastupa na devetom Srpskom Showcaseu. Želja mi je da emotivno dosegnem do svakog slušaoca ponaosob, pa se za razliku od većine tekstova koji se pišu u današnje vreme, svi tekstovi sa albuma bave odnosom individue sa samim sobom.

Vaš kvintet je jedan od pet džez sastava koji su odabrani na prvom nacionalnom konkursu Serbia Creates: The Spotlight, koji ima za cilj da pruži podršku najvećim srpskim muzičkim talentima. Platforma Serbia Creates Music podržala je vaš nastup u okviru devetog Serbian Showcase programa na 39. Beogradskom džez festivalu. Koliko je po Vašem mišljenju važan ovakav vid afirmisanja mladih džez umetnika? Šta za Vas znači prilika da svoje stvaralaštvo predstavite širokoj publici, stranim i domaćim medijima na najstarijem srpskom džez festivalu?

Viktor Tumbas: Ovakav vid afirmisanja je zaista bitan u našoj zemlji u kojoj do nedavno džez muzika nije bila dovoljno prepoznata i podržana, a po mom mišljenju, ona i dalje zaslužuje veću pažnju i podršku. Ovakvo afirmisanje je od velike važnosti kako bi džez umetnici dobili priliku da promovišu svoj rad i profesionalno se razvijaju. Zaista sam počastvovan što se baš moj kvintet našao kao jedan od pet izabranih džez sastava konkursa Serbia Creates: The Spotlight, što je moj autorski rad prepoznat i što sam dobio priliku da ga predstavim na ovako uticajnom i meni izuzetno dragom džez festivalu. Nastupom na ovogodišnjem Beogradskom džez festivalu dobiću priliku da podelim svoju muziku i pogled na nju sa ljudima iz Srbije, regiona i drugih država, a to je nešto što već dugo želim.

Iako ste veoma mlad muzičar već ste ostvarili značajne uspehe na profesionalnom planu, a šta su Vaše želje za budućnost?

Viktor Tumbas: Moja želja za budućnost je da nastavim da istražujem svet muzike sa istim entuzijazmom koji posedujem sada, upoznam se i sarađujem sa što više muzičara iz različitih krajeva sveta, snimim još mnogo albuma i dosegnem do one publike koja se zaista pronalazi u mojoj muzici.

Pored nastupa svog kvinteta, čije koncerte sa programa 39. Beogradskog džez festivala preporučujete publici?

Viktor Tumbas: Ovogodišnji, kao i svaki prethodni, Beogradski džez festival nudi sjajan i raznovrstan program publici. Moja topla preporuka je da posetioci poslušaju što više koncerata i upoznaju se sa imenima koja do sada nisu znali, na taj način i njima pružaju šansu i direktnu podršku. Svi koncerti su vredni slušanja a ja lično neću propustiti koncert Gerald Clayton Tria, koncert Manuel Hermia Freeteta i koncert Hayden Chisholm Quarteta.

Izvor DOB

Srpski showcase program na Beogradskom džez festivalu ustanovljen je 2015. godine, sa željom da se u okviru jedne programske večeri domaćoj publici i medijima, kao i inostranim džez kritičarima koji festival tradicionalno posećuju u velikom broju, skrene posebna pažnja na visok umetnički nivo i raznovrsne kreativne postupke u savremenom srpskom džezu. Jedan od mladih srpskih džez talenata je i kontrabasista Miloš Čolović, koji će sa svojim triom nastupiti 25. oktobra u Domu omladine, u sklopu 39. Beogradskog džez festivala. Ulaznice su u prodaji preko eFinity mreže.


Kako ste se našli i pronašli u džez muzici i zašto baš kontrabas?

Miloš Čolović: Od malena me je privlačila uloga basa. Pre nego što sam počeo da se bavim džezom moji prvi muzički idoli su bili mahom bas gitaristi iz death metal bendova koje i dalje volim. Kada su u pitanju džez i kontrabas, presudni momenat je bio moj prvi kontakt sa muzikom Billa Evansa i Ahmada Jamala. Kontrabasisti u njihovim sastavima – Scott LaFaro i Israel Crosby su razlog zbog kojeg sam počeo da sviram taj instrument.

Neprevaziđeni gruv Jamalovog trija, emotivna dubina i težina Evansove muzike kao i njegova interakcija sa kontrabasistom, kreativnost i virtuoznost LaFara i Crosbyjev masivan ton i savršene walking bass linije su neke od stvari u kojim sam se pronašao.

Završili ste džez odsek u SMŠ Stanković, nakon toga upisujete Muzičku akademiju u Gracu, a dalje usavršavanje nastavljate na master studijama u Beču. Kakva su Vaša dosadašnja iskustva tokom školovanja na ovim prestižnim akademijama?

Miloš Čolović: Ljudi koje sam upoznao tokom studija u Gracu, profesori i studenti, su jako uticali na moj muzički razvoj. Koliko god korisna bila predavanja, najbitniji aspekat studiranja u inostranstvu jeste povezivanje sa drugim muzičarima. Ja trenutno mogu da kažem da se osećam kao domaći na džez sceni u Beogradu, Beču i Gracu i taj osećaj pripadnosti mi, kao i većini muzičara, dosta znači. Moram da istaknem značaj džez odseka SMŠ Stanković i pre svega profesora Predraga Revišina, koji mi je omogućio da na studije dođem sa velikim predznanjem i već formiranim muzičkim ukusom i poznavanjem istorije džeza.

Svoj trio, čiji članovi su Andreja Hristić (klavir) i Miloš Grbatinić (bubnjevi), osnovali ste 2015. godine, a sada pripremate i prvi album. Recite nam nešto više o autorskom debi albumu i kakav zvuk on donosi?

Miloš Čolović: Bend u ovoj postavi funkcioniše zaista dugo i pored nastupa u triju, Andreja, Miloš i ja smo nastupali i kao ritam sekcija Uglješe Novakovića i Maksa Kočetova. Album je nešto što smo dosta odlagali nakon što sam se preselio u Grac i trenutno imamo dovoljno materijala za dve ploče, tako da se radujem što ćemo u 2024. konačno objaviti naše prvo izdanje. Muzika koju pišem se definitivno može nazvati post bapom. Neki od uzora su mi Wayne Shorter, Joe Henderson, Andrew Hill, itd, a tu je i uticaj filmske muzike, koji se pre svega ogleda u numeri inspirisanoj muzikom koju je Basil Poledouris napisao za Konana varvarina. Takođe, pored trija, na albumu će biti i gostujući solisti dobro poznati našoj publici.

Nastupate u okviru devetog Serbian Showcasea 25. oktobra u Domu omladine Beograda. Više puta ste bili član bendova koji su nastupali na Beogradskom džez festivalu, a sada ćete održati koncert sa svojim triom. Šta za vas znači prilika da svoj autorski rad predstavite na najstarijoj srpskoj džez manifestaciji? Šta publika može da očekuje od koncerta Miloš Čolović Trija

Miloš Čolović: Kada god nastupam u Beogradu sa nekim od mojih bendova radujem se, jer u publici očekujem mnoge meni drage ljude, ali osećam i posebnu odgovornost da na što bolji način predstavim ovaj žanr u svom rodnom gradu. Kada je u pitanju Beogradski džez festival ta odgovornost je naravno još veća. Sva trojica imamo ogromnu ljubav prema bogatoj istoriji džeza i trudimo se da bez ikakvog kompromitovanja i uz neizbežni lični pečat približimo taj izraz publici, bilo to putem zanimljivog interplaya, atmosferičnih boja, sirove energije ili masnog svinga.

Kao jedan od najmlađih učesnika Beogradskog džez festivala govorili ste na svečanom otvaranju 31. izdanja manifestacije, 2015. godine. Kako se sećate te večeri?

Miloš Čolović: Beogradski džez festival 2015. je jako bitan koncert za mene. Bend Jelene Jovović sa kojim sam nastupao je pored vrhunske domaće ekipe sadržao i zaista neverovatne goste. I te večeri, kao i uvek tokom početka moje muzičke karijere, u Beogradu sam osetio ogromnu podršku i poverenje iskusnijih kolega u bendu. Takođe se sećam velike moralne podrške od strane ekipe iz organizacje festivala, koja mi je definitivno bila potrebna pošto sam po pitanju govora zapravo imao veću tremu nego oko samog nastupa.

Do sada ste imali priliku da sarađujete sa mnogim domaćim i inostranim uglednim kolegama muzičarima. Šta je ono najvažnije što ste naučili iz saradnji sa kolegama i kako je to uticalo na Vaš umetnički razvoj? Da li postoji neka saradnja na koju ste posebno ponosni?

Miloš Čolović: Između brojnih kolaboracija sa zaista neverovatnim muzičarima svih uzrasta je teško išta izdvojiti, ali morao bih da spomenem brojne saradnje sa Denaom DeRose i Renatom Chiccom, profesorima na muzičkoj akademniji u Gracu, kao i sa mladim njujorškim pijanistom, Davisom Whitfieldom. Saradnja sa luksemburškim bubnjarem, Mathieuom Clementom je rezultirala njegovim drugim albumom koji će izaći sledeće godine i sadrži dve moje pesme. Kao što sam već spomenuo, taj osećaj bratstva i pripadnosti na sceni je nešto što jako vrednujem. Tu se ističe činjenica da među brojnim lokalnim bendovima u Beču redovno nastupam i sa kvartetom legendarnog Romana Schwallera u kojem sviraju i Oliver Kent i Mario Gonzi.

Trenutno živite, svirate i studirate u Beču, gde ste član još jednog sastava – Soothsayer, sa kojim takođe radite na albumu. Da li planirate da nastavite da gradite karijeru u inostranstvu? Kakve su želje i profesionalni planovi za budućnost?

Miloš Čolović: Trenutni plan je da ostanem u Beču. Zaista sam se pronašao na austrijskoj sceni, a takođe sam i na lokaciji odakle vrlo lako mogu da povežem nastupe u susednim zemljama. Pored brojnih bendova u kojima sviram kao sajdmen glavni fokus mi je Soothsayer, bend sa kojim sva trojica nameravamo da što više snimamo i putujemo. Takođe se trudim da održavam kontakt sa beogradskom scenom i publikom za koju sam jako vezan i što više nastupam u Srbiji tako, da zaista koristim svaku priliku koju imam da dođem kući.

Pored nastupa Vašeg trija čije koncerte sa programa 39. Beogradskog džez festivala preporučujete publici?

Miloš Čolović: Definitivno Gerald Clayton, Dave Douglas i John Scofield! Preporučio bih i Max Kochetov Quartet featuring Fabrizio Bosso, gde možete čuti Andreju i Miloša u drugom kontekstu, kao i druga dva benda koja nastupaju na Serbian Showcaseu pre nas (Viktor Tumbas i Jovan Milovanović). Kvintet Fabiana Ruckera nisam još slušao, ali su mi i on i basista Andreas Waelti poznati iz drugih sastava kao vrhunski muzičari tako da to neću propustiti.

Izvor DOB

Najstarija srpska džez manifestacija nastavlja sa predstavljanjem i afirmacijom predstavnika Novog srpskog džez talasa. Na devetom “Serbian Showcase” programu, koji se održava u okviru 39. Beogradskog džez festivala, 25. oktobra u Domu omladine nastupiće kvartet Jovana Milovanovića. Ovaj talentovani gitarista, publici će predstaviti svoj autorski prvenac, album Away From You, koji je stekao značajnu pažnju međunarodne džez kritike.


Diplomirali ste džez kompoziciju na Berkli muzičkom koledžu početkom dvehiljaditih, ali ste ozbiljnije krenuli da se bavite muzikom tek pre nekoliko godina. Kako je izgledao Vaš profesionalni put u muzici i šta Vas je ponovo usmerilo ka džezu?

Jovan Milovanović: Mislim da nisam nikada napravio prekid sa muzikom i džezom. Ta ljubav ka muzici i istraživanje muzike i gitare je uvek bilo prisutno. Ono gde se nisam pronašao je potreba da provodim noći po klubovima, hang out da bih bio prisutan među muzičarima, da budem posvećen samo i isključivo muzici, itd. Meni je jedan moj profesor i vrhunski gitarista još tokom studija jednom rekao: devojka-žena da, porodica, odnosno deca, ne, ako želim da budem profesionalni gitarista. To je savet koji nisam prihvatio i ne kajem se. Porodica mi je bila na prvom mestu i životne okolnosti su odredile vreme kada ću snimiti album i biti u prilici da se muzički izrazim. Što se tiče mog profesionalnog puta, na Berkli koledžu sam studirao uporedo izvođenje i džez kompoziciju, ali sam se na kraju opredelio da diplomiram džez kompoziciju, jer su studije kompozicije u to vreme za mene bile muzički izazov i put u nepoznato. Pre Berkli muzičkog koledža sam učio na džez odseku u Muzičkoj školi Stanković.

Vaš debi album ,,Away From You” objavila je prošle godine američka izdavačka kuća Shifting Paradigm Records i privukao je pažnju kako domaćih tako i međunarodnih kritičara, ali i publike. Recite nam nešto više o svom prvom autorskom izdanju.

Jovan Milovanović: Moje prvo autorsko izdanje je nastalo iz potrebe da se izrazim i da kompozicije koje sam napisao podelim sa svetom. Da ne ostanu samo na papiru, odnosno kao nekakav dar koji sam zakopao. Ja kompozicije smatram darom jer situacija kada sednete ispred praznog papira i nemate ništa je najsličnija očaju. I posle mnogo muke i neuspešnih pokušaja, zgužvanih papira neka iskra odnosno ideja dođe kad se najmanje nadate u nekoj šetnji, ili dok svirate… I iz toga se uz zanatsko umeće rodi kompozicija koja vam priraste za srce i negde u sebi znate da je dobra. Te moje kompozicije su me naterale da snimim prvi album. Dobar deo kompozicija je nastao još početkom dvehiljaditih i bio inspirisan mojim uzorima u džez muzici kao što su Wayne Shorter, Chick Corea, John Scofield, Branford Marsalis, itd. Takođe veliku podršku i ohrabrenje da uopšte počnem da sviram i snimim moje kompozicije sam imao od bubnjara Aleksandra Cvetkovića Drame i pijaniste Aleksandra Grujića sa kojima sam pre nekoliko godina nastupao u formi organ trija.

Nastupićete na 39. Beogradskom džez festivalu u okviru devetog Serbian showcasea. Ovaj program organizuje se od 2015. godine sa željom da se domaćoj publici i medijima, ali i inostranim džez kritičarima skrene posebna pažnja na kreativne autore savremene srpske džez muzike. Koliko je po Vašem mišljenju važan ovakav vid afirmisanja džez muzičara i samog žanra?

Jovan Milovanović: Mislim da je svaki pokušaj afirmacije kulture u današnjem materijalističkom svetu veoma vredan. Takođe, afirmacija džeza je veoma važna kao jedinstvene umetničke forme koja možda nije za svakoga, ali je veoma posebna zbog improvizacije, složenosti forme, harmonije, stilske širine koje ima i same neponovljivosti vrhunskog muziciranja. Mislim da je srpska džez scena veoma kvalitetna i da je važno da podržimo domaće autore i muzičare.

Vaš koncert zakazan je za 25. oktobar u Domu omladine Beograda. Kako će biti koncipiran nastup? Recite nam nešto više o kolegama iz kvarteta i saradnji sa njima.

Jovan Milovanović: S obzirom da je vreme trajanja nastupa u okviru programa Serbian Showcase ograničeno na 45 minuta, moraću da izostavim neku od kompozicija sa albuma. Takođe, u dilemi sam kako da koncipiram sam nastup u smislu sleda kompozicija odnosno smenjivanja sporijih atmosferičnih kompozicija sa bržim i energičnim kompozicijama, odnosno kojim kompozicijama da dam prioritet.

Kolege iz kvarteta su vrhunski muzičari koji su dobro poznati našoj džez sceni. Kristijan Mlačak je saksofonista Big Benda RTS-a, a Milan Nikolić i Aleksandar Cvetković predaju na Fakultetu muzičke umetnosti. Oni su veoma aktivni na našoj i inostranoj džez sceni kao muzičari u raznim sastavima, ali i kao lideri svojih autorskih projekata. To su ljudi koji su mi pružli ruku i pomogli kada mi je bilo potrebno i imali su poverenje u jednog novajliju. Takođe, ono što mi je veoma bitno je da imamo dobru muzičku i nemuzičku komunikaciju i uzajamno poverenje i razumevanje.

Najstarija srpska džez manifestacija, Beogradski džez festival održava se po 39. put pod sloganom ,,JAZZSCAPES”. Šta za Vas kao muzičara znači ova manifestacija i da li su na Vas tokom prethodnih godina nastupi nekih kolega ostavili poseban utisak?

Jovan Milovanović: Beogradski džez festival nudi priliku slušaocima da čuju ono najbolje što postoji u svetu džez muzike što se tiče bendova i izvođača i to na najbolji način koji je primeren za umetničko izvođenje. Ovo se odnosi i na inostranu i na domaću džez scenu. Takođe, mislim da je veliki značaj ove manifestacije za domaće izvođače da budu u prilici da promovišu svoju muziku i budu viđeni od strane muzičkih kritičara, novinara i umetničkih direktora drugih muzičkih festivala.

Prethodnih godina nisam posećivao koncerte. Kao neko ko je veoma osetljiv i za čas pod uticajem dobre muzike bude odvučen u nekom drugom muzičkom pravcu, morao sam da napravim neku vrstu otklona i da oslušnem sebe i pokušam da nađem neki svoj izraz sa kojim ću biti zadovoljan. Tako da sam svesno pogasio spoljne uticaje kvalitetnih koncerata kao ometanje svog unutrašnjeg glasa i pravca. Sa druge strane, tokom studija u Bostonu sam bio u prilici da prisustvujem mnogim koncertima legendi džez muzike, ali koncerti koje sam doživeo na Beogradskom džez festivalu u mladosti zbog atmosfere i naboja srpske publike su bili najbolji na kojima sam prisustvovao. Jedan od njih je nastup Branforda Marsalisa sa Kenny Kirklandom u Beogradu.

Šta su Vaše želje i profesionalni planovi za budućnost?

Jovan Milovanović: Što se tiče sadašnjeg projekta želja mi je da pokušam da nastupim sa mojim kvartetom van granica naše zemlje. To je jedno iskustvo koje mi nedostaje. Nastup u nekom od evropskih klubava ili festivala. Što se tiče nekih budućih projekata, želja mi je da snimim drugi album koji će biti više kompozitorski koncipiran. Odnosno, snimio bih kompozicije pisane za različite instrumentalne sastave, od solo gitare do big benda. To su kompozicije koje su već spremne i koje traže veliku organizaciju i sredstva da bi bile snimljene kvalitetno i na odgovarajući način. Takođe, drugi album bi delimično bio inspirisan srpskom muzikom.

Ulaznice za ovaj i druge koncerte u okviru 39. Beogradskog džez festivala su u prodaji preko eFinity prodajne mreže i onlajn.

Izvor: DOB

<<  Februar 2020  >>
 po  ut  sr  če  pe  su  ne 
       1  2
  3  4  5  6  7  8  9
10111213141516
17181920212223
242526272829 

Putopisi, Intervjui..