Skupna izložba istarskih umjetnika koju predstavljamo nastavak je započete suradnje sa Zajednicom Srba Rovinj – Rovigno Istarske županije, rovinjskim Muzejom, Generalnim konzulatom Republike Srbije u Rijeci i Zaklade Olge Olje Ivanjicki iz Beograda. Na izložbi su predstavljeni prvenstveno umjetnici koji su iz Rovinja ili u Rovinju djeluju, kao i umjetnici iz drugih mjesta istarskog poluotoka.
Zastupljene su sve generacije, od mladih, nedavno diplomiranih, do zrelih umjetnika koji su na vrhuncu svojeg stvaralačkog opusa. Izložbu je koncipirao i umjetnike odabrao, rovinjski umjetnik Nikola Ražov, i sam član Srpske zajednice Rovinja. Očekivano, odabir umjetnika koji sudjeluju na izložbi, prvenstveno je uvjetovan umjetničkim sklonostima samog izbornika i njegovim osobnim kriterijima. Riječ je, svakako o suvremenim izričajima u umjetnosti, očekivanim za današnje vrijeme: instalacije i intervencije u prostoru, neokonceptualni radovi, pop art, novi mediji, minimalizam, geometrijska apstrakcija, neoekspresionizam, video... Izričaji koji su u ovome globaliziranom svijetu postali standardnom tehnikom izražavanja misli, stremljenja, mašte, egzistencije i preokupacija u umjetnosti. Iako se predstavljeni radovi mogu, na prvi pogled, ocijeniti kao standardni primjeri suvremene umjetnosti, oni su to samo na prvi pogled! Predstavljeni umjetnici svojim izloženim radovima pokazuju visoku poetsku razinu stvaralaštva, dokazujući tako da nisu tek „obični“ likovni stvaraoci.
Nastojat ću ukratko opisati izložene radove pojedinih umjetnika i to abecednim redom.
Umjetnica Nataša Bezić svoje radove skromno smještava u slikarstvo koje nastaje slikanjem radi same radosti slikanja. Viđeno i doživljeno materijalizira kroz slikarski medij u slojevima, izvlačeći podsvjesno preko banalnog sadržaja.
Tomislav Brajnović djeluje prvenstveno na polju instalacija, performansa i objekata. U pravilu su to gotovi (ready made) predmeti. Nadopunjuje ih svojim dosjetkama dajući im novi smisao ili naglašavajući postojeći. Obzirom da korišteni "gotovi" predmeti imaju povijesnu, arhivsku ili muzejsku vrijednost, umjetnikovom dosjetkom poprimaju novu vrijednost i pretvaraju se u apsurdnu sadašnjost.
Izloženim fotografijama Matija Debeljuh predstavlja mjesto gdje se događa dijalog s istraživanjem bitka i svijesti kroz umjetničku interpretaciju. Neprimjetno ili nevidljivo tek na prvi pogled, pokreće složene procese u našoj svijesti, budi maštu i odražava stanja različitih raspoloženja i složenih suodnosa. Snimljeni motivi predstavljaju mjesto za promišljanje odnosa između povijesti, pamćenja i identiteta. Fotografiju doživljava kao proizvod kulture kojim se nameće posredništvo odnosa između snimatelja, promatrača i vanjskog svijeta. Fizička i duhovna stanja koja, jedna za drugim nestaju, do nas dopiru tek kroz snove.
Umjetnik Danilo Dučak naglašava najvažnije sredstvo izražavanja visoke likovne kulture – umjetničku sliku, koju ugrožava slika temeljena na mehaničkoj tehnologiji. Takvu ugroženu umjetničku sliku Danilo postavlja na zid galerije dajući joj jedan individualni, izvorni zaštitni znak, trenutno prepoznatljiv. Neuobičajena freska, podsjeća na "spray grafit" ili "hippie" slikarstvo kredom u bojama po pločnicima europskih gradova. Međutim, umjetnik je umjesto krede izabrao bitumen! Tehnika koja podsjeća na slikanje uljanim bojama, vještina u kojoj je Dučak majstor. No, dok "street art" umjetnost ima ograničen, kratak vijek trajanja, Danilova vješto i moćno na zidu naslikana slika, ne može sama od sebe nestati. Umjetnik ju je namjerno, po svršetku izložbe, zauvijek izbrisao sa zida galerije.
Alen Floričić, izuzetno svrsishodno koristi elektronsku sliku i njene tehnološke karakteristike u kontekstu problematiziranja svog umjetničkog izraza. Koncentriran je na sam sadržaj i esencijalnu bit umjetničkog djela. Autor uzima sebe za predložak kao metrički, jedinični i metaforični model, kojeg daljnjom obradom u seciranim, multipliciranim, gotovo robotičkim pokretima samog lika ali i u besmislenosti same radnje koju obavlja, interpretira do apsurda. Ponavljanje krajnje nekorisnog procesa u nedogled, jasna je referenca na apsurdnost današnjeg ljudskog života koji postaje robom tehnološkog napretka i koji je doveo do opće devalvacije civilizacijskih i humanističkih tekovina čovječanstva.
Fulvio Juričić, svojim debelim slojevima materijala i crne boje priziva izvorne strukture jezika u suvremenom društvu. Blizak izričaju "Arte povera" umjetnik je razvio svoj specifični i prepoznatljivi način izražavanja. Tiskani tekst izranja iz podloge, pokrivaju ga ili grizu beznačajni slojevi, pretvarajući se u nečitku i davno izgubljenu poruku, poput relikta negdašnjeg društva blagostanja.
Umjetnica Jadranka Kalenić sâma je opisala svoj rad, jer kako tvrdi, to samo ona i može:
"Obiteljsko stablo svakog od nas stvara sustav beskrajne kombinacije u koju se nametljivo nameće mogućnost pa možda i nužnost međusobne povezanosti. Pogledamo li unatrag kroz vrijeme, zbrajajući sve roditelje naših roditelja, ubrzo ćemo doći do nevjerojatnih brojki. Prije otprilike šezdeset i četiri generacije, tj. u doba Rimljana, broj naših djedova i baka dosiže otprilike milijun bilijuna - što je nekoliko puta veći broj od ukupnog broja ljudi koji su ikada živjeli! Upravo je ova matematička nemogućnost polazište misaonog propitivanja ovog rada. Tražeći odgovore o tome do koje smo granice zapravo svi stvoreni od istih ljudi, u nemogućnosti konkretnog odgovora, nastaje rad kao posljedica meditativne kontemplacije izražene u jednostavnoj točki-simbolu. Svaka točka tako predstavlja jednog čovjeka, jednog roditelja, jednog pretka jedne individue i jednog meditativnog likovnog procesa rada koji će uvijek morati ostati nedovršen i nijem pred veličinom enigmatične jednostavnosti strukture našeg nastajanja."
Branko Kolarić je umjetnik koji se maksimalno i suvereno služi mogućnostima suvremenog izražaja u umjetnosti. Njegovi su radovi složenice crteža, slika, instalacija, ready-made postupaka i konceptualnih promišljanja. Svoj rad temelji na estetskom imperativu epohe, u kojoj je rođenjem stekao moć, da bilo koji predmet i bilo kakvu zamisao proglasi umjetničkim djelom.
Lada Luketić koristi ritmičko nizanje ornamenata na zlatnoj podlozi jer prevladavajuće slike današnjeg potrošačkog društva nisu biblijski događaji ili impresionistički prizori, a nisu ni anti-umjetnost modernističkog pokreta, već su to zaštitni znakovi potrošnih dobara, odnosno komercijalnih proizvoda.
Umjetnici Slavici Marin nije bitan lijep materijal, kao npr. struktura drva, blještavilo lijevane bronce ili izglađenog mramora. Današnje vrijeme donijelo je nove industrijske umjetne materijale kao što su plastične mase i najlon. Umjetnica ne istražuje estetsko u ljepoti tih materijala, već se priklanja mističnoj i mitskoj naravi industrijskog materijala, koji svjesno poprima odlučujuću estetsku težinu.
Nikola Ražov pored klasičnih, Op Art crteža iz "Novih tendencija", predstavlja se i s najnovijom video instalacijom u kojoj su naglašeni simboli totalitarizama. Ti su simboli izgrađeni od slatkog (kocke šećera), koje je djelom uronjeno u vodu. Služeći se nadzornom video kamerom, umjetnik bilježi i dokumentira nepovratni nestanak negativnih simbola, polagano i postupno topljenje kroz duže vremensko razdoblje.
Vjekoslava Sošić koristi i doživljava umjetnost kao sredstvo kojim može izraziti i prikazati svoje osjećaje uvjetovane njenim invaliditetom, bez gubitka visokih estetskih vrijednosti i poetike umjetničkog djela. U radu naslovljenom "zid" naglašava svoj osjećaj prema zvukovima koje doživljava ali ih nije u mogućnosti razumjeti, tek vibracije koje zvukovi proizvode u susjednoj sobi, a koje umjetnica doživljava kao „da netko zabija čavle kroz zid“. U drugom, luminooptičkom radu, razmjestila je kuglice žutih i bijelih svjetala na kojima u brajici ispisuje "Svjetlost je moj zvuk". Slika je igra i zagonetka, jer kao što slijepi ne mogu čitati "brajicu" prikazanu samo bojom svjetla, tako ni gluhi ne mogu razumjeti zvuk samom upotrebom svjetla.
Silvo Šarić poseže za najbanalnijim predmetima svakodnevne uporabe, ready made prisvaja kao konstitutivni likovno-formalni element, naglašavajući mu pritom mogućnost magične upotrebe. Promiče priču o magiji, o realnosti i iluziji, o statici i kinetici, kao i o prolaznosti i vječnosti. Iz tako novonastalih odnosa proizlaze umjetnikova konceptualno mentalna promišljanja. Združeni, predmeti industrijske proizvodnje i umjetnikova intervencija, izmješteni iz svoga svakodnevnog okoliša u kojem su bili lišeni bilo kakve estetske kvalitete, poprimaju auru umjetničkoga djela.
Goran Škofić djeluje na polju neo konceptualne umjetnosti, izvlači različite sekvence iz stvarnog života i stavlja ih u novi kontekst, nudeći gledateljima nadrealnu situaciju kao legitimnu stvarnost. Koristi tehnološke mogućnosti za manipulaciju i izgradnju odnosa između onog izvornog i njegovih prikaza, tretirajući prostor kao značajan dio rada omogućuje gledatelju interakciju i identifikaciju sa subjektom.
Izložene slike Bojana Šumonje iz ciklusa "What has our fight given us – što je nama naša borba dala" prema umjetnikovom kazivanju dio su priče. Iz konteksta izdvojen citat jedne socrealističke pjesme postaje drugo ime za rezultat svih dosadašnjih globalnih i individualnih procesa, koji su nas definirali svojim sadržajima, vibracijama i posljedicama i učinili nas onime što jesmo sada. Priči o vrsti ”borbe” koja je vođena u određenom trenutku odgovara i njen rezultat. Umjetnik pridaje realističnim prizorima ovaca nadrealnu dimenziju, te ističe element duhovitosti kao jednu od temeljnih značajki vlastitog stvaralačkog impulsa.
Anselmo Tumpić nam se predstavlja s predmetima koji su minuciozno izrađeni, tvornički perfektno, koji se upravo po perfekciji, prividno, razlikuju od ručnog rada! Predmeti su pored te svoje savršene izrade izloženi u isto tako savršeno izrađenim postamentima-vitrinama s kojima čine cjelinu. Izloženi predmeti poprimaju istovremeno svojstva klasične skulpture i "ready made" predmeta. Crni postament, savršeno, poput namještaja izglancan i prozirno pleksiglas staklo koje predmet štiti od vanjskog svijeta, postavlja izloženi rad na razinu relikvije. Svaki Anselmov izloženi predmet na posebnom je oltaru, podignut na estetsku visinu i vrijednost nečeg izuzetnog. Predstavljaju se čudnovate i bizarne “igračke”, koje samo uvjetno možemo nazvati igračkama. Iako su prototipovi, koncepti proizvoda obično namijenjeni masovnoj proizvodnji, ovi to nisu. To su originalne umjetničke kreacije kojima nas umjetnik upoznaje sa stvarnošću nadrealističkog predstavljanja suvremenog industrijskog proizvoda. Proizvod koji je poseban, bolji i vrijedniji, samim time proizvod za posebnog, drugačijeg čovjeka.
Ljiljana Vlačić svojim slikama, koje možemo svrstati u izričaj action painting-a ili neoekspresionizma, pokazuje da je posvećena onim slikarskim područjima koja su prestala djelovati kao avangardni milje suvremene umjetnosti. Slikarski su to radovi romantičarskih želja, s puno ljubavne poezije, ljudske topline i vedrine. Skromno naginje izvornom slikarskom iskustvu koje se pretvara u stvaralački kontinuitet i kojeg nije moguće zaobići, zanijekati ili zaboraviti.
Nakupine laboratorijskih staklenih boca od 12 litara Dorine Vlakančić, predstavljaju jednu vrst umjetničine zimnice. Svaku bocu ponaosob možemo doživjeti i kao zasebnu osobu, u kojoj je spremljeno, konzervirano i sačuvano nešto vrijedno. Umjetnica u tim kontejnerima trenutka sprema svoja sjećanja, nade i stremljenja, tajne, radosti, stid, razuzdanost i vrisak. Sve to ugašeno u gluhoći vremena, bez rubova, bez oštrice, nevidljivo i tiho!
Ovakvim odabirom, baš ovih izloženih radova, izložba predstavlja aktualnu sliku istarskog umjetničkog stvaralaštva. Bez pretencioznog kuta gledanja, bez namjere kritike, procjene ili prosudbe. Kako je vidljivo iz životopisa predstavljenih umjetnika, riječ je o ličnostima koji su većinom, akademski obrazovani na hrvatskim i međunarodnim sveučilištima. Njihova je umjetnička kvaliteta potvrđena mnogobrojnim samostalnim i skupnim izložbama u zemlji i inozemstvu.
Dario Sošić, viši kustos,
voditelj galerijske djelatnosti Zavičajnog muzeja grada Rovinja
