1. Kao likovni umetnik (po diplomi) da li ste nailazili na probleme, računajući da kombinujete različite medije i imate šira interesovanja od recimo slikarskog platna?

Veoma često i tu se verovatno neće promeniti ništa sve dok budem stvarao jer ljudi i suviše površno gledaju na sve to. Ovde ti klišei ne vladaju samo kod običnih ljudi nego i kod većine takozvanih umetnika i teoretičara koji misle da recimo, kada praviš izložbu slika, ona mora da bude stilski ujednačena po svaku cenu. To je ta priča o konceptu koji kao ne sme da odudara, a koncept po meni treba da odudara ako hoćeš da budeš inovativan i originalan. Inventivnost i originalnost je po meni nešto čemu treba da teže oni koji bi da ostave značajan trag za sobom ali u ovako haotično krojenom sistemu, većina takozvanih umetnika danas se lako predaje i prepušta nečemu što se zove ''podoban umetnik'', što obezbeđuje kratku medijsku slavu koja brzo ispari. Mnogi smatraju i da ako si slikar, onda treba samo to da budeš ili da ako se recimo baviš metal muzikom, nikako ne smeš, ni za živu glavu da napišeš pop pesmu ili je odsviraš, što je po meni veoma nezrelo jer se tu, onda postavlja logično pitanje: Kakvi su to umetnici kada podcenjuju svestranost i gde je tu umetnička sloboda da ja radim onako kako osećam?

 

2. Kako kombinujete razlličite medije: likovnu umetnost, film i muziku i kako se oni povezuju u Vašem stvaralaštvu?

Oseća se dosta u mojim filmovima da sam i slikar i muzičar, kao što se u tekstovima za muziku koju sam snimao, oseća da se bavim i poezijom, iako se ne trudim da to po svaku cenu bude tako ali u mom slučaju, to je neizbežno. Da li sam u tome svesno ili nesvesno učestvovao, ne znam ali verovatno je normalno da se to prepliće jer me sve te umetničke discipline interesuju, a kroz film mogu da izbacim sve to na jednom mestu, pošto je film skup svih umetnosti. Počeo sam sa eksperimentalnim video radovima u kojima se itekako osećala ta moja slikarska nota, da bi polako, vremenom počeo da pokušavam da stvaram i kratke igrane forme u kojima sam hteo da pobegnem od toga da me gledaju kao slikara koji režira, da učim kako se piše scenario, kako se radi sa glumcima, sa kamermanom... čisto da bi sebi dokazao da mogu da napravim pravi film, gde se neće videti da sam i slikar pored toga. Dakle, paralelno sa realizacijom, ja sam i učio, kao što i danas učim i kao što ću učiti do kraja života. Jako mi je, recimo, na početku bila važna fotografija same slike za film dok sam kasnije počeo više da obraćam pažnju na neke druge stvari. Ipak, recimo i za moj prvi zvanični kratki igrani film ''Lice istine'' neki kažu da u sebi ima tu eksperimentalnu crtu, dok već kod drugog kratkog igranog filma ''Iluzija'' toga nema jer, između ostalog, ima puno dijaloga. Tu sam shvatio da mogu da napravim i ''klasičan'' kratki igrani film, a koliko je to kvalitetno, neka drugi procenjuju.

 

3. Kako i koja je muzika i umetnost pored nje, uticala na Vaše odrastanje i kasnije na stvaralaštvo? Recite nam nešto o svom bendu.

Od rođenja sam u umetnosti. Moj otac je slikar, a i moj, danas nažalost, pokojni stric bio je umetnik, te sam od rođenja bio okružen kućom punom slika, knjigama o slikarstvu, o filmu, knjigama sa poezijom Sergeja Jesenjina, Šarla Bodlera, Radeta Drainca, Branka Miljkovića... Obožavao sam da gledam filmove, i to najviše bajke, horore i naučnu-fantastiku. Recimo ''Bal vampira'' Romana Polanskog za mene je tada bio jedan od najboljih filmova i prvi put sam ga gledao kada sam imao mislim pet ili šest godina, a možda i pre. I danas taj film smatram remek-delom i gledam ga gotovo istim očima kao što sam ga i tada gledao. Prvi put sam, mislim, sa jedanaest video na TV-u ''Dečka koji obećava'' u nekom noćnom terminu, dok moji roditelji nisu bili kući i bio sam oduševljan koliko je taj film slobodan. Vrlo rano sam na TV-u video i ''Bube u glavi'' i zadivio me jedinstveni stil tog filma. Tada nisam znao ko je reditelj ali sam kasnije povezao da je oba režirao Miloš Radivojević koga sam počeo sve dublje da istražujem kada sam odrastao. Pokušavao sam u najranijem detinjstu da pravim stripove, a sa jedanaest počeo sam ozbiljnije da radim crteže i slike. Slušao sam naravno oduvek i kvalitetnu muziku, kao i danas. Odrastao sam uz emisije na radiju, očeve i stričeve ploče, a kao klinac obožavao sam i da gledam muzičke spotove, emisije o muzičarima i bendovima. Mislim da sam najveću ekstazu doživeo kada sam kao dete prvi put slušao ploču Bitlsa - ''Klub usamljenih srca narednika Pepera''. Sećam se da sam je danonoćno slušao. Pored toga, slušao sam fanatično i ploče Dorsa i Džetro tala koji su bili i ostali za mog oca najbolji bend. Slušao sam i Višbon eš, a zbog njihovog albuma ''Argus'', odlučio sam da jednom dam svom bendu takvo ime. Bilo je još puno toga što sam slušao ali pored te starije muzike, fanatično sam pratio i šta se dešava na alternativnoj domaćoj sceni 90-ih. Takođe sam otkidao na Šarla akrobatu i Disciplinu kičme, a vremenom sam zavoleo i EKV. Moj otac recimo, nikako nije voleo što sam tada slušao tadašnje takozvane ''brze bendove Srbije''. Inače, imao sam akustičnu gitaru koja mi je kupljena kada sam rođen i na kojoj je pisalo Bane, te sam stalno nešto drljao po njoj i smišljao neke nazovi pesme, sve dok krajem 94. nisam počeo da uzimam privatne časove gitare i tada sam naučio prve akorde. 96. nastaje zvanično prva postava Argusa i kroz bend je prošlo mnogo ljudi. Prve četiri godine stalno smo svirali uživo, a onda smo se posvetili studijskom radu.

 

4. Kao vizuelni umetnik dosta stvarate u domenu dokumentarnog filma i kratkog metra. Recite koji je razlog Vaših početaka i prvih izleta u svet pokretnih slika?

Pre svega, 2006. zasitio sam se slikarstva i shvatio da na tom polju nema šta više novo da se kaže. Danas svi nešto slikaju i to uglavnom ljudi bez umetničkih škola dok se mladi akademski slikari zatvaraju u svoje hermetične svetove koje niko ne razume. Bave se uglavnom konceptualnom umetnošću koja je aktuelna samo na trenutak ili slikaju neinventivno. Onda me je i dugogodišnje maltretiranje sa raznim muzičarima i neshvatanje medija za moj muzički rad, malo odvuklo i od muzike, a i poeziju sam takođe u to vreme bio počeo da zapostavljam, te je moralo doći do neke ozbiljne prekretnice u mom kreativnom izražavanju. Meni je oduvek film bio i ostao najveća magija koja me privlačila ali sam se sve do te 2006. bojao kamere kao da je NLO u pitanju. Imao sam želju da snimam i pre ali smatrao sam da ja to nikad neću moći. Ipak, konačno mi je kvrcnulo nešto u glavi kada sam saznao da mi je devojka trudna. Tada sam u trenutku smislio i snimio fotoaparatom u cugu svoj prvi film ''Putokaz za život koji ne postoji''. Bilo je to baš te 2006. Nešto kasnije ponovo sam ga snimio pravom kamerom i izmontirao ga 2007. Zvanično se ne vodi kao moj prvi film jer sam pre njega, prvo izmontirao druga dva eksperimentalna ostvarenja. Dakle, u privatnom život, ja sam ne želeći postao otac ali hvala Bogu danas odgajam sina i pre nisam mogao ni da naslutim kakve sve prednosti može da ima takav način života. Ipak, to saznanje, da ću postati otac, bilo je tada za mene uznemiravajuće ali me je i oslobodilo da se usudim da napravim konačno neki film, i to sasvim spontano. Kada sam video da mogu, počeo sam sumanuto da radim i ta me ogromna energija za radom na filmu nije popustila do danas.

 

5. Da li možemo prepoznati uticaje video-umetnosti u Vašim filmovima?

Da. Naročito u mojim eksperimentalnim filmovima. Ja sam želeo da video-art načinim zanimljivijim za običnog gledaoca jer video-art sam po sebi nikada neće razumeti šire narodne mase. Video-art je konceptualna umetnost koja mora da se objašnjava onom ko to gleda, a sam po sebi video-art bez objašnjenja je monotona struktura, te sam želeo da stvaram nešto što će ujedno biti i muzički spot, i dinamičan video-art, i eksperimentalni film koji će moći da komunicira sa posmatračem i bez puno teoretisanja. Između ostalog, želeo sam i da kroz samo gledanje mojih filmova, konzumentu bude interesantno što ih gleda i da želi da im se vraća, i bez obzira što ih možda i ne razume, bitno mi je da on shvati da je nešto osetio, da ga je možda nešto uznemirilo ili uzbudilo dok ih je gledao. Mislim da sam u tome uspeo jer ljudi različito doživljavaju moje eksperimentalne radove. Jedni kažu za pojednine da su to muzički spotovi, a ne filmovi, dok drugi govore kako to jesu filmovi ali pre svega, ono u čemu se svi slažu je da su veoma ubedljivi i odlično izmontirani, što veoma godi mom egu i dokazuje da sam uspeo u svojoj zamisli. A ono što mi je najvažnije, je to da sam na neki način (ovo će zvučati prepotentno) unapredio video-art i eksperimentalni film i razbio klišee kako nešto mora ovako ili onako da se radi.

 

6. Zanimljiv je Vaš oproštaj od analogne umetnosti u eksperimentalnom kratkom filmu "Pozdrav video kasetama!". Film je prikazivan na festivalima u Brazilu, Edinburgu itd. Recite nešto o tome.

Film zapravo metaforično predstavlja kontinuirano uništavanje civilizacije od strane ljudi koji žive u iluziji da su napredniji zato što stalno jure ka novim tehničkim uređajima i spravama, misleći da su time dobili nešto novo i bolje, a pritom ne vide šta su sve izgubili zbog toga. Zaboravili su recimo na normalnu komunikaciju. Godinama unazad, mi u razgovoru sa nekom osobom, prilikom fizičkog susreta, imamo često situaciju, da nekom zvoni mobilni ili da neko ''kucka'' poruke. Ljudi su u stanju da napišu 100 poruka za jedan prost dogovor koji je nekad mogao biti rešen jednim pozivom sa fiksnog ili usmenim dogovorom. Za koju godinu, ovi danas moderni mobilni, biće već zastareli... previše je to sve brzo i već sve ovo sada je prenatrpano, a mogu misliti šta će biti za koju deceniju. U toj jurnjavi za tehnologijom doći će na kraju do totalne propasti. Pući će kao bomba taj naš ''napredak'' i vratiti nas u kameno doba. Na kraju više nećemo imati potrebe ni za kakvim fizičkim kontaktom. Živećemo sa virtuelnim ljudima u svojim sobama, kada nam budu bili potrebni, a pitanje je da li će nam i oni biti važni jer ćemo biti toliko bolesni od te ''slobode'', da nećemo želeti nikoga pored sebe. Sa druge strane, taj film može se gledati i sa jedne pozitivnije strane - kao rušenje starog i stvaranje novog sveta ali opet se vraćamo na isto pitanje - koliko je taj novi svet bolji od onog starog. Što se tiče učešća na festivalima van Srbije, zanimljivo je to da su o tom filmu počeli da se interesuju najači domaći mediji tek prošle godine, kada je ušao u selekciju festivala ''Art Deco de Cinema'' u Sao Paulu, a film je završen još 2010. Još jedan dokaz da tek kada ostvariš neke rezultate van Srbije, onda te se sete da postojiš i u sopstvenoj zemlji. To pravilo, naravno, ne važi za svakog ali za mene, da. Naravno, svaka čast izuzecima odavde koji pomno isprate sve što radim, što sa druge strane dokazuje da kvalitetnih ljudi ima i u Srbiji ali su u manjini i na marginama.

 

7. Vaš dugometražni dokumentarni film "Bilo jednom u Paraćinu" na interesantan način nas uvodi u Underground od 90-ih godina prošlog veka do danas. Da li ima doze ironije u tom prikazu? Koji je povod za snimanje filma i koliko se Vaša lična muzička priča provlači kroz isti? Kako ste radili montažu, računajuci na doista slobodnu vizuelnu percepciju u građenju priče?

U svakom mom filmu postoji određena manja ili veća doza ironije. Ona je zdrava u normalnim količinama, naročito, ako se kvalitetno sprovede u delo ali u ovom slučaju, nije mi to bila namera. Više sam to radio sa velikom dozom nostalgije i željom da se jedno vreme ovekoveči na filmu jer većina bendova koji su u njemu, bili bi zaboravljeni, da nije snimljen. E sada, ima par grupa koji nisu iz tako ''daleke'' prošlosti i koji su tek ''skoro'' krenuli da rade. U vezi toga, nailazio sam na zanimljive komentare. Recimo, jedni su pričali da im nije mesto u tom dokumentarcu dok su mi neki nabijali na nos zašto ih nema više. Suština je da sam ja najviše mesta posvetio Fani bendu kao najstarijem autorskom rok sastavu iz Paraćina i Argusu koji je bio najpopularniji u tom gradu, u drugoj polovini 90-ih, a mlađe grupe ubacio sam da bi pokazao kako se priča nastavlja, bez obzira na to što rok više nije tako bitna pojava za širu masu kao nekada ali da će i uprkos tome, biti važan dok god postoji neko ko stvara autorske pesme i sluša ih. Zato sam ubacio i scene iz vremena kada je moj sin imao dve godine, u kojima on sa oduševljenjem gleda i voli, to što smo radili Fani i ja. Dakle, on kao neko od dve godine, metaforično predstavlja dete koje može sutra da nastavi putem kojim smo mi krenuli jer i mi stariji smo, isto tako kao i on, kada smo bili klinci, sa istim žarom gledali i slušali druge muzičare. To je neki krug koji se neizmenično okreće. Nešto postaje prošlost ali postoji i nastavak toga. To je prirodni proces. Dakle, u pitanju je jedan dokumentarac koji nije samo klasična priča, već itekako ima poentu i umetničku poetiku jer nikako nisam imao nameru da napravim informativni pamflet koji će u sebi sadržati samo puko nabrajanje pojednih imena. U tom slučaju, on bi onda bio samo interesantan ljudima iz Paraćina i zato sam nailazio na ogroman gnev kod pojedinaca iz mog rodnog grada koji su bili besni pre svega, zato što nisam spomenuo mnoge paraćinske muzikante ali su zaboravili na činjenicu da sam ja radio, između ostalog, dokumentarac o autorskim bendovima, a ne o muzičarima koji ceo život sviraju obrade po kafićima. Ipak, da nisam uradio, to što sam uradio, taj dokumetarac ne bi imao premijeru u Beogradu, nego bi imao samo pohvale od drugara i komšija iz Paraćina. Ja sam tom filmu prišao pre svega kao sineasta, a ne kao novinar koji je hteo da napravi muzičku emisiju. Od 2006. za mene je film moj glavni umetnički poziv, pa onda sve ostalo.

 

8. Sada ste već oformljeni umetnik koji stvara u širokom spektru. Kako postižete da Vaš pedagoški rad uklopite u sve to?

Teško ali nekim čudom uspevam, mada mi je sve to, moraću priznati, previše naporno ali sa druge strane, ništa nije divnije, nego kada vidite da ste neke klince usmerili na pravi put ili kada osetite i shvatite da sopstveni mukotrpni umetnički rad nije bio uzaludan jer je neko kvalitetan prepoznao to stvaralaštvo i u Srbiji i van nje. Takođe mogu sa velikim ponosom da kažem da imam divnu direktorku u školi u kojoj predajem - Snežanu Čemerikić koja me oduvek podržavala u onome što radim i razumela moje umetničke ambicije, te me nikada nije sputavala da zbog škole trpi moja umetnička karijera, pa sam uvek imao određene privilegije - da kada recimo treba da odem na neki festival kako bi predstavljao svoj film, to smatra mojim opravdanim izostankom iz škole.

 

9. Imate li neke buduće planove?

Planova imam na pretek. Teško je onima koji su u mojoj blizini jer osećaju moju svakodnevnu unutrašnju borbu - da sve svoje ideje sprovedem na što kvalitetniji način. Ne znam kome je zapravo teže - meni ili njima ali znam da se oseća ta moja stalna bitka sa samim sobom. Krajem februara sam završio kratki film ''Pogledi'', a početkom marta i moj drugi dugometražni dokumentarac ''Kultura cveta'' koji će imati premijeru krajem aprila na ovogodišnjem ''Beldoksu'', što mi veoma prija jer je prošle godine imao premijeru, na istom tom velikom festivalu, moj prvi dugometražni dokumentarac o kome smo već razgovarali. Inače, ''Kultura cveta'' traje 99 minuta. Nije klasičan dokumentarac i, između ostalog, ima i igrane delove. Postoji mogućnost da se uskoro napravi i skraćena verzija jer gotovo da nema nijednog mog filma, a da neko nije našao neku zamerku. Stalno me nešto kritikuju - te predugi ti kadrovi, te trebao si par ovih sekundi da izbaciš... pa ću za te ljude možda da napravim još dinamičniju verziju filma ''Kultura cveta'' koji već jeste veoma dinamičan u prvih pedesetak minuta, pa onda dolazi do smirivanja, što sam namerno uradio ali već su me neki oštro iskritikovali kako taj deo, posle tih pedesetak minuta, ne pripada tom filmu, kako je monoton... Nije mi problem da napravim tu skraćenu verziju ali se plašim za gledaoce jer bi prilikom gledanja moglo da se desi da im eksplodiraju oči od konstantne ekstremne dinamike. :) Ipak, možda se odužim mojim dragim prijateljima od kojih sam već dobio negativne ocene. :) Pored toga, objavio sam u februaru i kompilacioni album ''Skriveni tragovi'' i sada sve to treba plasirati što mudrije u medijima, a u međuvremenu realizovaće se verujem i neke druge ideje koje odavno imam u glavi. Pre svega, moj srednjemetražni film ''To moram'' koji je završen prošle godine, želim da produžim i to bi onda trebalo da bude moje prvo dugometražno igrano ostvarenje. Scene su već odavno snimljene, samo ih treba ubaciti na prava mesta u već postojećoj verziji.

 

10. Šta preporučujete mladim umetnicima?

Da stalno izgrađuju sebe, svoj svet i teže originalnosti, a ne da koriste izlizane fore koje su koristili stvaraoci iz prošlosti. Poslednjih godina se kod nas ustalila šema da se po svaku cenu kao šokira, a niko ne razmišlja o tome da su mnogi pre njih to već odavno radili i da to zapravo nije ništa novo. Mladi ulaze u razne zablude, a ono što je najvažnije, je da trebaju da misle svojom glavom jer samo tako će postati pravi stvaraoci. Svi smo mi skloni da grešimo ali zato su tu recimo knjige koje govore o istoriji filma, o umetnosti uopšte, koje moraju da se čitaju, između ostalog, da određeni umetnik ne bi pomislio kako je on neko ko je bio prvi u nečemu. Originalnosti i kako doći do nje ih ne može naučiti nijedan profesor ni na jednom umetničkom fakultetu, već oni moraju da pronađu u sebi ono što je njihovo i toga ne treba da se stide jer svako nosi svoj žig koji mora da pronađe i filtrira ga na pravi način. Šta će nam uostalom nešto već viđeno, kada to već postoji. Sa druge strane, smatram da je plemenitije napraviti i dobro delo koje nije originalno ali da u njemu nema recimo, perverzija radi perverzije. Naravno, pored toga, dodao bih da sve to ne vredi ako se ne radi u kontinuitetu, disciplinovano i predano.

Intec Digital su potvrdili da 8. aprila, ponovo pokreću ‘Pure Intec’ sa izdanjem ‘Pure Intec Two’ – kao nastavak dugo očekivanog i veoma uspešnog ‘Pure Intec-a’ realizovanog još 2004.

Anđeoski deo je gorko/slatka komedija o Robiju, mladiću iz Glazgova. Robi krišom posećuje porodilište da bi video sina, zaklevši se da dete neće imati tragičan život poput njegovog. Izbegavši zatvor za dlaku, data mu je poslednja šansa – dobrotvorni rad u gradu. Tako upoznaje Rina, Alberta i Moa, koji kao i on ne mogu zbog kriminalne prošlosti da nađu posao. Misleći da će im to pomoći u životu, odaju se piću. Socijalni radnik ih odvodi na degustaciju viskija gde se ispostavlja da Robi ima istančan ukus...Ken Louč, reditelj, je odgovorio na par pitanja o filmu:


 

Zašto baš ova priča?

- Prošle godine je broj nezaposlenih u Britaniji dosegao milion. Po prvi put. Hteli smo da ispričamo priču o ovoj generaciji mladih ljudi među kojima je puno onih koje čeka neizvesna budućnost...

 

Nekoliko filmova ste snimili u Glazgovu, zašto baš tamo?
- Glazgov je jedna moćna lokacija, moćna u smislu humora ljudi koji žive tamo, kulture, istorije. Tamo vlada kult zajedništva a ne individualizma.

 

Zašto komedija?
- Najviše zbog kontre samoj temi. Isti likovi u životu imaju incidente koji su nekada smešni, nekada ne, mi smo hteli da prikažemo samo one koji su smešni...

 

Da li je zabavnije snimati komediju?
- Pa uvek je u pitanju težak rad, koji god žanr da radite. Probudiš se ujutru sa mišlju : „Da li će ovaj dan biti dobar, da li ćemo stići da snimimo sve?“ Previše je pritiska da bi bilo tek tako zabavno. Deo rediteljskog posla je i da se vešto sakrije sopstvena unutrašnja panika od ostatka ekipe.

 

Posle toliko filmova, i dalje imate te teškoće?
- Svaki dan. Kada se popnete jednom na vrh planine i sledeći put će biti isto teško.Čovek mora da se unese u posao, da svu svoju energiju usmeri na pravi način, jer ne možete očekivati od drugih da će dati sve od sebe ako vi prvi ne dajete.

 

Koliko znate više o viskiju sad nego pre snimanja filma?
- Ne puno. A nisam puno znao ni pre filma. Sada jedino znam da treba pre da ga pomirišete nego probate, da bi znali kakav je.

 

U kojoj je vezi ovaj film sa vašim ostalim filmovima o mladima?
- I u prošlim filmovima klinci imaju „projekte“ kroz koje pokušavaju da dođu do novca kroz neki talenat koji poseduju. Ne bih rekao da dobar posao sve rešava, ali većinu problema, dobra veština, zanat ili posao - rešavaju. Svejedno da li si zidar, prodavac ili moler, identifikuješ se sa svojim poslom. Trenutno, puno klinaca nema sa čime da se identifikuje, sem sa činjenicom da su „korisnici socijalne pomoći“, a kakvo smopouzdanje mogu da dobiju iz tog saznanja? Junaci ovog filma imaju projekat da unovče svoj sofisticirani talenat - "njuškanje viskija".
 
Film Anđeoski deo je 26.02 na programu FEST-a u Sava centru od 16.30 i 27.02. u DKC-u od 18.00.

 

Oba Vaša filma nose teret lične drame i odluke: kako Mladena (“Klopka”) tako i Marka („Krugovi“). Čiji je „prtljag“ teži i da li su po Vama obojica junaci?

- Mladen u “Klopci” kao i Marko u “Krugovima” imaju dilemu koja je nadljudska, izazov koji je pred njima je ogroman. Očigledno je da volim da se bavim takvim junacima. Ono što postoji u dramaturgiji kao definicija, obični ljudi u neobičnim situacijama, obični normalni ljudi u ekstremnim situacijama, odnosno situacijama gde se njihova moralnost stavlja na probu. Svakako, sličnost između ova dva filma postoji. Moja je potreba da se bavim upravo ovakvim likovima i situacijama. Verujem da je priča “Krugova” kompleksnija, prosto rečeno ima jedan širi zamah, koliko moralnog istraživanja toliko i društvenog angažmana. Za mene su “Krugovi” dosta ličan film.

 

U kom se krugu pakla nalazi Haris (Leon Lučev), kakav on teret nosi i da li je iko od Vas razgovarao sa Alenom Glavovićem?

- Nismo pričali sa Alenom Glavovićem, gledali smo snimke na youtube-u i na taj način smo izgradili lik. Mislim da je Haris, (kao i svi likovi u filmu) u pokušaju da razreši sopstvene traume i strahove i da izađu iz kruga prošlosti koji im je obeležio život, da izađu iz senke događaja koji im je obeležio zivot. Harisova drama je ogromna, jer on u stvari živi jedan pozajmljeni život, živi život koji mu na neki način ne pripada, koji je trebao da pripada čoveku koga više nema, Marku. Mislim da je centralna priča odnos između Marka i Bogdana, ona sve objedinjuje. Harisova priča je jako važna, ona govori o žrtvovanju.

 

Nastojali ste da analizirate dobro i zlo i ponudite univerzalnu priču o ratu i njegovim posledicama. Koliko je ona slična a koliko različita podudarnoj ambicji vaših kolega, recimo “Spasitelja”(P.Antonijević)?

- Mi na žalost nikako da pobegnemo od tema koje imaju veze sa ratom, naši životi su u velikoj meri obeleženi ratom, iako većina nas nije direktno učestvovala uvek je bio u našoj neposrednoj blizini. Živimo posledice tog rata. Za mene lično, ovo je poslednji film koji se bavi tom temom, ovim filmom izlazim iz te priče. Snimanje ovog filma za mene je na neki način bio terapeutski. Teme koje se dešavaju oko nas i život je sam po sebi intrigantan.

 

Kažete da ste se trudili da se ne bavite ni politikom ni međunacionalnim odnosima već pre svega sudbinama ljudi i da su „Krugovi“ pošten film. Na taj ili sličan način svoje filmove i namere predstavljale su i neke vaše kolege i koleginice, poput recimo Anđeline Džoli (“Zemlja krvi i meda”).

- Prirodno je da svako napravi pošten film, to je normalna stvar. Ja sam se trudio da film ne bude politički, ne zato što sam od toga bežao, nego zato što sam osećao odgovornost prema Srđanu Aleksiću. Njegov čin nije politički, pre svega je ljudski čin, zbog toga nisam hteo da pravim politički film. Politike u filmu ima, zato što je ona prisutna u našem životu, ali sam se trudio da ona bude scenografija u kojoj se kreću junaci. Film se bavi ljudskim sudbinama. Politika je obeležila naše živote ali sam se trudio da to ne bude glavna tema. Pokušao sam da se bavim segmentima ljudskih sudbina.

 

Otac glavnog junaka u čitulji, sinu upisao je “Umro je obavljajući ljudsku dužnost”. Koliko smo svi daleko od nje, jer teško je prisetiti se sličnog “obavljanja” a bilo je hiljade prilika za to?

- Njegov otac kaže da je to ljudski, dodao bih da je to humanistički čin, što se ne dešava svaki dan, prava je retkost da neko na taj način štiti drugog čoveka. Ispovest Radeta Aleksića bio je jedan od impusla da snimimo ovaj film, ne samo ta rečenica već i deo ispovesti govori da ukoliko Srđanovo delo donese neke pozitivne konsekvence, u tom slučaju dosta je učinjeno. To jeste jedna od ideja filma. Mogu da kažem da je način na koji je Rade, hrabro i dostojanstveno govorio svih ovih godina, ima nešto što je duboko utkano u ovaj film.


Kako “Krugove” doživljava američka a kako evropska publika. Ima li razlike?

- Generalno mislim da publika svugde na svetu na isti način prihvata neki film, ukoliko je filmska priča snažna, ukoliko ima emociju, publika svuda u svetu to prihvata na vrlo sličan način, tako je bilo i u Americi i u Berlinu. Ugao posmatranja je malo drugačiji, u Americi to je uglavnom publika koja o nama ne zna gotovo ništa, i malo je informisana o ratovima na prostorima Jugoslavije. Oni na to gledaju kao jednu ljudsku dramu, prate junake bez ikakvih političkih pogleda, dok je u Evropi drugačija situacija, tamo sve gledaju iz političkog ugla, međutim kad im objasnite da niste hteli da napravite politički film, i da ovo nije politički film, shvataju.

 

Ratna i traumatična vremena ostavljaju bar malo prostora i za – ljubav. Trag ljubavi i u ratno vreme videli smo kod jednog drugog Golubovića - Predraga, (“Progon”) dok je u Vaša poslednja dva filma ona, ljubav dakle deficitarna kategorija, ili za nju “nije bilo vremena”.

- Kod mene je ljubav deficitarna kategorija. Do sada se nikada nisam bavio ljubavnim temama, ni nečim što je blisko tome, od toga sam očigledno bežao. To je deo moje intime koji sam do sada hteo da sakrijem. Danas mi prija poređenje sa mojim ocem, jer sam za vreme studija težio da bežim i da stvorim svoj autorski svet. Međutim na ovom filmu sam se malo i vratio, posebno u sceni spuštanja niz brdo, na neki način podseća na jednu od scena iz filma „Tišina“. Što je čovek stariji više zatvara lični krug i dolazi tamo odakle je krenuo, vraća se uticaju porodice. Što sam stariji sve sam bliži estetici svoga oca.

 
Una Čolić

Intervju Tamare Lujak sa Milanom B. Popovićem - novinarom, pesnikom, kolumnistom, publicistom i rok kritičarem:

 

        

Fotograf: Steve Janowski

 

Muzička i pesnička CD kompilacija “Vreme brutalnih dobronamernika”, na čelu sa beogradskim pesnikom, novinarom, organizatorom i idejnim tvorcem Milanom B. Popovićem, rokenrol ikonom Aleksandrom Slađanom Milošević, metal atrakcijom “Alogia”, i još 70 mladih srpskih muzičara i kompozotira, upravo je tu, pred nama, u našim CD i mp3 plejerima. Poslušajte ih! Oni imaju dosta toga da vam poruče, na njihov, poseban, umetnički način!


 

Kako ste došli na ideju da sastavite CD kompilaciju?

- Tokom pisanja i objavljivanja moje prve dve knjige pesama „Molitva tetoviranog srca“ i „Vreme brutalnih dobronamernika“, nisam razmišljao o tome da li će se pesme nekada pevati ili svirati. Tek tokom pisanja moje treće knjige pesama „Oka da ne ispustim dah“, došao sam na inovativnu ideju da uz samu knjigu ide i CD singl sa jednom rok grupom koja bi komponovala muziku i aranžman na jednu moju pesmu, i da sve to bude jedan multimedijalan paket, knjiga i CD singl. Pitao sam u isto vreme tri grupe da to urade, i gotovo u rekordno kratkom roku, u isto vreme poslali su mi urađene pesme. Ja sam tada bio u slatkom kreativnom problemu koju pesmu odabrati a koju ne. Na kraju je moj izbor pao na gotik rok sastav „Abonos“ iz Beograda, i njihovu i moju pesmu „Urlik“. Iz ideje o tom CD singlu, rodila se ideja da napravim celu CD kompilaciju sa mojim stihovima i mnogobrojnim domaćim bendovima.


Po kom ste kriterijumu odabirali grupe?

- Kako sam u stalnom kontaktu sa domaćim bendovima, jer pišem muzičku kritiku u štampanim i web medijima, nije mi bilo teško da odaberem najbolje bendove i da im ponudim saradnju. Mogu da se pohvalim činjenicom da me ni jedan od muzičkih sastava koje sam kontaktirao nije odbio, već su me svi ispoštovali, pronašli se u mojim stihovima i kroz svoj umetnički pečat izneli i odpevali moje pesme. Kako im se ponajviše dopala poezija iz moje knjige pesama “Vreme brutalnih dobronamernika”, ja sam odlučio da se baš tako nazove i sam CD. U skladu sa današnjim vremenom, svakodnevnicom i trenutkom, rekao bih.


Trebalo je koordinirati između toliko grupa...

- Trebalo je mnogo snage, energije, živaca i vremena ali i sreće da oko 70 muzičara i kompozitora samnom kao pesnikom, jedno duže vreme vibrira na istim umetničkim talasima, i da rezultat bude uspešan, i na njihovo zadovoljstvo, i na moje zadovoljstvo, i na zadovoljstvo ljubitelja gitarskog rok zvuka, koji dominira na CD kompilaciji “Vreme brutalnih dobronamernika”.

 

Koju biste grupu sa CD-a najpre istakli i zašto?

- Ne bih ni jednu istakao pojedinačno jer ih poštujem sve podjednako, jer znam da su dali svoj maksimum. Istina je da je Aleksandra Slađana Milošević najveća zvezda na CD kompilaciji, potom grupe “Instant karma” i “Alogia”, ali i ostali bendovi zaslužuju svako poštovanje. Moje i poštovanje publike.


Kako ste usaglasili svačiji (muzički) ukus?

- Na kompilacijskom albumu „Vreme brutalnih dobronamernika“ nalazi se 18 grupa i izvođača: Aleksandra Slađana Milošević „Alogia“, „Instant karma“, „Abonos“, „Art diler“, „Backbone“, „Tales of dark“, „Broken strings“, „Atlantida“, „Disparador“, „Amaranth“, „A. R. Club“, „Heaven rain“, Iskaz, „Darkshines“, „Asphalt Chant“, „Seraphim“ i „Demether“. Svaki sastav je imao potpunu slobodu u svom kreativnom izražaju. Nisam im se mešao u njihov deo rada i u njihovu umetnost. Sam CD sam podelio na dva dela. U prvom delu su žestoke metal numere, a u drugom delu diska su sofisticirane rokenrol pesme i balade. Za svačiji ukus po nešto.

 

U sveopštoj nemaštini, čiji smo neminovni svedoci, kako je tekao proces štampe?

- Borio sam se da pronađem donatore da bi ovaj nekomercijalni umetnički projekat ugledao svetlost dana, i uspeo sam u toj borbi. Na to mi je otišlo najviše snage, vremena i živaca.


Danas, da li biste nešto na CD-u pormenili, dodali, oduzeli?

- Ne, ne bih ništa dirao i menjao, prezadovoljan sam urađenim. To je prvi put u istoriji diskografije sa ex YU regiona, da se na jednom mestu, CD-u, potencira poezija jednog savremenog pesnika, u pratnji čak 18 grupa i oko 70 muzičara. Diskografski raritet i unikat. Prenosim vam reči kolekcionara LP ploča još od šezdesetih godina, koje sam konsultovao po tom pitanju.

 

Da ste sami komponovali pesme na sopstvene stihove, pod čijim biste uticajem stvarali?

- Pod uticajem grupe “Guns n roses”, i to one prve, originalne postave, sa kraja osamdesetih i početka devedesetih godina.

 

U čemu nalazite inspiraciju za pisanje vaših stihova i knjiga pesama?

- U životu uopšte, u međuljudskim odnosima, u međukolegijalnim, međufamilijarnim odnosima…u religiji, duhovnosti, u buntu i protestu, u rokenrolu….

 

Da li možemo, i kada, od vas da očekujemo sličan angažman?

- Na njemu upravo radim, na novom CD-u, i očekujem da će ugledati svetlost dana na proleće 2014. godine. Do tada posetite moj internet sajt www.MolitvaTetoviranogSrca.com  , koji je idejno osmislio moj izuzetni webmaster Goran  Kostić -“WEB OGI”, te mu se slobodno obratite ako želite sajt poput mog ili još bolji sajt.

 

Na sajtu MolitvaTetoviranogSrca.com  u sekciji “DOWNLOAD” , možete besplatno skinuti sve pesme sa CD-a “Vreme brutalnih dobronamernika”, knjižicu u PDF formatu i press material. Uživajte u dobroj muzici i poeziji , koja će vam se, nadam se i verujem, dopasti.



Autor: Tamara Lujak

<<  April 2024  >>
 po  ut  sr  če  pe  su  ne 
     

Putopisi, Intervjui..