Predrag Nedić iz Beograda, odnosno PNDC objavio je drugi solo album u modernom plesnom izdanju u kolaboraciji s grčkim multiinstrumentalistom i sjajnim vokalom Athanassious Vavaroutasom a.k.a. Housework. Intrigantno pop djelo! Uz Goribor, PNDC je jedini izvođač koji je u posljednjih godinu - dvije uspio iskoristiti underground prednost suradnje sa Slušaj najglasnije.
Svoj prvi album kao PNDC "Fading Away" objavio je početkom 2008. (naravno, za Slušaj najglasnije, recenzija 'slušaj najglasnije 2008., 1.dio'), te je nakon odličnih reakcija i kritika širom Europe, a i Amerike, kao i suradnje sa nekolicinom etiketa (Bearsuit Records i Kool Tone, UK, Bendi Records, SWE, Rack And Ruin, NL...), odlučio svoj novi, drugi album objaviti za Ammonite Records iz Beograda.
U eri ekspanzije new-wave i post-punk scene (1977 - 1984) pojavilo se cijeli niz stilova i podžanrova koji su imenovani različitim nazivima. Opravdano ili ne, mnogo tih vrlo bliskih žanrova se održalo i dan-danas u izdanjima koja su tokom posljednjih 30-tak godina doživjela svoje bitne metamorfoze. Tako primjerice, klasični rock band koji je svoje korijene imao u minimalističkoj elektronici nazvalo se 'dance-rock' (rani Simple Minds, Gary Newman, New Order, Duran Duran), band koji je klasičan rock instrumentarij zamijenio synthom i ritam mašinom 'electro-pop' i 'electro-body music EBM' (Human League, D.A.F., Depeche Mode, Ministry, Soft Cell, Nitzer Ebb), a oni koji su podjednako koristili elektroniku i analogne instrumente zagovarajući estetiku popularnog šablona 'synth-pop' (Ultravox, ABC, A Flock Of Seagulls, Thomas Dolby, Eurythmics).
Naravno, bilo je i cijeli niz izuzetaka koji su od svega napravili vještu inačicu vlastitog stila (Clock DVA, Yello, Cabaret Voltaire, Front 242). Shodno tome, Predrag Nedić ili PNDC je napravio album u kojem se očitava upravo cijela esencija zvuka koja podjednako duguje ranim electro i new-wave stilovima iz vremena '77-'84 s naglaskom na minimalističke obrasce.
{youtube}WQ1JkOdPCqg {/youtube}
Prije nego što se otisnuo u solo vode, Predrag je bio članom banda Erogenius koji je 2002. objavio album "Send And Recieve" (Ammonite Records), te je koristio klasičan analogni instrumentarij poput bas gitare, klavijatura i električne gitare. Od 2006. PNDC počinje raditi glazbu isključivo na kompjuteru koristivši sve temeljne postulate spomenutih žanrova, a sam proces stvaranja ovog albuma tekao je na sljedeći način.
Nakon što je od augusta 2008. do februara 2009. okončao kompozitorski i studijski rad na materijalima, snimak kostura je poslao Athanassious Vavaroutasu, odnosno Houseworku u Atenu koji je dodao svoje tekstove, vokale, nasnimio gitaru, melodiku i još nekoliko synth linija. Tamo se pridružila grčka pjevačica Marina Skiadersi - Shadowlike koja je otpjevala dvije kompozicije (sve skladbe su na engleskom jeziku). Iz nešto dublje povijesti indie-scene, ovakav pristup radu imali su prvoborci Dead Can Dance još sredinom '80-tih koji su običnom poštom razmjenjivali snimke između Australije i Irske...
Materijal urađen ovakvom (doduše, internet) kolaboracijom je vješta i suptilna smjesa new-wavea, plesne elektronike i dark-popa/wavea s još nekolicinom natruha glazbe '80-tih u posve novom kibernetičko-akustičnom i analognom izdanju. Već u prvoj skladbi "At my door" dočarava se sav šarm albuma sa plesnim ritmom, pratećim kibernetičkim minimalističkim sekvencama (prisjetite se programiranog synth-loopa u "Love song" Simple Minds), ritmom akustične gitare i finim prozračnim melodijama syntha i električne gitare sa laid-back surf pasažima uz zamagljeni i nerazgovjetni vokalni sample Shiverdraina koji ovdje sudjeluje kao prateći lajt-motiv. Kao stanovita poveznica ka formatu EBM ostavštine može poslužiti "30.000 feet" s vrlo brzim tempom u kojoj su svi parametri vrlo bliski, samo s otklonom u tome što su pojedine dionice popraćene efektima akustične gitare.
{youtube}pFZpchgN0BU{/youtube}
Ovdje, kao i na većini materijala vodeći vokal je Housework koji ima prilično mističan i vrlo zavidan raspon glasa. A onda pristiže prava plesna New Order reminiscencija u mračnoj "Animal farm" s prepoznatljivom melodijom i vodećim gitarskim linijama, te je u tom pogledu jedan od nekolicine hitoidnih komada albuma. Središnji dio albuma sa pjesmama "Shut my soul" (vrlo plesna), "Pilots" (plesni dark-pop sa senzibilnim vokalom Shadowlike) i "What's the harm" (sa ritmom koračnice) i "Lost message" (ambijentalni electro-pop sa karizmatičnim vokalom Houseworka nalik na Antony Hegartya). Sve one imaju ugodnu pop liniju u kojoj se mogu primijetiti elementi A Flock Of Seagulls (prvi album), Hercules And Love Affair, synth-popa, electro-gothica, a pomalo i veoma plesnog neo-folka, blagih natruha gitarističke laid-back psihodelije i sitnih eksperimenata.
Za radiofonični svijet, ovo je svakako najizrazitiji dio albuma koji pršti potencijalnim hitovima. U nešto sofisticiraniji urbani underground uvodi plesni minimalistički komad "The buzz" s naglašenom funk bas linijom i sjajnom gitarističkom podlogom (kao i psihodeličnim elektronskim detaljima), a nije naodmet spomenuti da mnogo toga zamiriši na Goribor. U "Goodnight" ponovno gostuje Shadowlike, odnosno Marina na vokalu kojeg je vrlo ugodno adaptirala poput primjerice Laurie Anderson u kombinaciji pjevanja i narativne tehnike kao da pruža lekciju za učenje engleskog jezika. Ovdje se pojavljuje i sjajan solo na melodici koji je cijeloj skladbi uvijenoj u vješti spoj ritmike koja se pretvorila u melodiju s brojnim nadogradnjama i efektima pridodala 'dub' šarm.
Sa 10 minuta dugačkim i još ponajboljim brojem "The fix" završava oficijelni dio albuma; pjesma nosi sjajan ambijentalni i prozračni zvuk syntha u kombinaciji s gitarom što neodoljivo podsjeća na atmosferu Simple Minds albuma "New Gold Dream '81,'82,'83,'84", no ima i svojih naglašenijih dijelova gdje osobito do izražaja dolaze gitarski pasaži pomiješani s blagim natruhama noisea, te nadasve nepredvidljiv vokal Houseworka koji na momente zazvuči poput David Bowiea iz berlinske faze. U drugom, laganijem i eksperimentalnijem dijelu koji je neprestano povezan sa prigušenim ritmom nadogradnje (bas pedala, fuzz) pojavljuje se i zvuk nalik na čuveni freetless bas Mick Karna (ex-Japan), a i sama istraživačka psihodelična pop sfera David Sylviana uz prisustvo mnoštvo vrlo ugodnih slušnih electro-acoustic zadovoljstva.
Kao bonus brojevi dodana su tri remiksa koji ništa bitno ne kvare sliku djela. Francuski Laurent_ se baš nije nešto osobito iskazao u "30.000 feet", ali je zato Harold Nono napravio elektronski lo-fi posao u "Shut my soul" pretvorivši je u svojevrsni križanac electro-popa, glitcha i blagih konotacija koje streme ka slobodnim ekspresijama koncentrirajući se na onaj sjajan završni gitarski solo (ili syntha, tko bi to više prepoznao?) od kojeg je dobio sasvim novu skladbu dodavanjem vrlo starinskih, ali efektnih zvukova melodija syntha, melodike, ksilofona, tambourina i izobličenih sampliranih vokala u ritmu, ha, čega drugog nego "Showroom dummies" plesnog klasika Kraftwerk koji je bio pretečom EBM. Tko zna, možda su se i Kraftwerk ovako znali zafrkavati i eksperimentirati s vlastitim pjesmama...
{youtube}w2s-P_oEXfk {/youtube}
Kada bolje poslušate skladbu, Harold Nono se doslovce našalio s postulatima precizne kibernetike, namjerno je ubacio 'greške' koje često čine demo izvođači, no ovime je glazbu vratio na ono mjesto koje joj pripada, a to je autentičnost i originalnost lišena zakona suhoparnih kompjuterskih programa. Vjerojatno se lijepo zabavljao... Da je kojim slučajem netko drugi, PNDC-u neznani electro majstor napravio ovakav, naoko kaotičan remiks, možda ga ne bi shvatio ozbiljno. Posljedni, treći remiks "Goodnight (alternative mix)" je elektronski sample istoimene kompozicije koja zvuči prilično blisko Laurie Anderson kada je eksperimentirala sa violinom na kojoj su umjesto žica na gudalu bile navučene magnetofonske trake sa snimljenim uzorkom, a na kobilici elektronske violine magnetofonska glava što se može čuti na onom sjajnom albumu "Big Science" iz 1982 (a naravno i na manje znanim radovima kada je obilato eksperimentirala).
Bez obzira na ova tri posve različita završna remiksa koji donose eksperimentalnu i vrlo zabavnu psycho-glitch-experimental sferu, album obiluje mračnom atmosferom i istovremeno sadrži veoma topli pristupačni pop ambijent koji je oslobođen hermetičke hladnoće gothic stilistike. Ovo je vrsna plesna electro-acoustic kolaboracija dvojice glazbenika koje se nikada nisu vidjeli, ali su osjetili da imaju sličnu, zajedničku vibraciju i trenutno je najoriginalniji plesni dark underground album koji se na ovim područjima Balkana može pronaći.
Ovim albumom PNDC je ostvario kulminaciju svoje karijere, došao je na vrh kreativnosti, a jedini put koji slijedi na vrhu je samo stagniranje ili silazak dolje. Ne znam... Umjetnici su čudni ljudi i mogu odlutati u komercijalnu sferu, a tu se onda posve gubi 'art' i underground pristup koji slušatelju više ne otvara 'treće oko'.
Ja se nadam da ovaj umjetnik neće odlutati u stilu nekad sjajnih Simple Minds ka stadionskom hitu "Don't you" ili Bowievim vrlo isplativim kreativnim promašajima iz '80-tih. Ima tu mnogo poveznica od kreacije do stvarnog neukusa... Samo se sjetite genijalnog albuma "Dare" Human League i njihovog daljnjeg razvoja karijere kada su se pretvorili u očekivanje koje nikad više nije ponovljeno.
Kako god, ovo je sjajan dance-pop/dark/electro album.
Naslovi: 1.At my door, 2.30.000 feet, 3.Animal farm, 4.Shut my soul, 5.Pilots, 6.What's the harm, 7.Lost message, 8.The buzz, 9.Godnight, 10.The fix, 11.30.000 feet (remix by Laurent_), 12.Shut my soul (remix by Harold Nono), 13.Goodnight (alternative mix)
ocjena albuma [1-10]: 9
PNDC on Myspace: www.myspace.com/pndc
Izvor: www.terapija.net
