Krešimir Mišak je autentični novinar, voditelj, rok muzičar i pisac naučne fantastike. Poznat je kao voditelj emisije "Na rubu znanosti" koja se emituje na HRT-u od septembra 2002. Emisija je ubrzo postala vrlo popularna zbog polemisaja neobjašnjivih, paranormalnih fenomena i misterija. Ovaj jedinstveni istraživač različitih fenomena biće gost Beograda, u petak 9. septembra, kada će u Velikoj sali Doma omladine od 21 čas održati ekskluzivno predavanje na temu "Slobodan tok svesti".
Gostovanje je organizovao Centar novih perspektiva, uz podršku DOB-a, a ulaznice su u prodaji preko Eventim mreže, po ceni od 1500 dinara.

Krešimir Mišak naučnu fantastiku počeo je da piše 1999. godine i od tada je napisao desetak kratkih SF priča. 2000. i 2005. je dobio SFERA nagradu za najbolju SF priču. Zbirka SF-priča "Zvjezdani rifovi" objavljena mu je 2005. godine, knjigu "Telepatija i telekineza" izdao je 2006, a potom "Svjetla na nebu – hronologija istraživanja NLO-a", "Sve piše u novinama (...a ponešto i ne)", "Sretan Vam kraj svijeta... kakvog ste poznavali", "Putovati kroz vrijeme – zašto ne", a najnovija se zove "Dečki, odjebite u skokovima". Ima svoj bend pod nazivom "Hakuna Matata", gde je gitarista i pevač.

O toku svesti: "Ono što je jedan stari fizičar Vilijam Tiler nazvao psihoenergetika, odnosno pitanje svesti je ono što danas nedostaje. Iako je svest glavna kada je percipiranje sveta oko nas, i nas samih u pitanju, mi ne znamo šta je ona ili odakle potiče. Čini mi se da smo premalo zaokupljeni bitnim stvarima o kojima se treba razmišljati. Širom sveta otkrivaju se nova područja koja su važna i sa kojima bismo trebali da se pozabavimo, a pojedinci zaista šire vidike."

Kako bi se Krešimir Mišak predstavio Beogradu, koliko si već novinar, kako su izgledali tvoji počeci na televiziji?

Krešimir Mišak: Mada se, kad se gleda unatrag, čini (ili vidi) da me novinarstvo uvijek pratilo, moja izvorna želja je bila biti profesionalni rok-glazbenik, pogotovo s obzirom na činjenicu da sam od šesnaeste godine svirao u sastavu koji će negdje krajem devedesetih postati poznat kao Fantomi, pa sam tako rano okusio mladenačku rok-slavu. Bar u nekom obliku. Što se tiče novina, od humorističnog osnovnoškolkog lista Krakabl preko suradnje u Obrazovnom programu Hrvatskog radiju tijekom srednje škole, u emisiji o ekologiji, do nekih tekstova o stripovima u studentskom časopisu Puls na Fakultetu političkih znanosti, gdje sam studirao novinarstvo, periodično je to stalno iskakalo, ali čak sam i taj faks upisao s idejom da imam dovoljno vremena za svirku. Ali 'kozmička tajnica' imala je drugačije planove, pa sam od 1993. do 2002 radio u Obrazovnom i dječjem prgramu Hrvatskog radija, a tada sam prešao na Hrvatsku televiziju i počeo raditi emisiju Na rubu znanosti. U međuvremenu sam, paralelno,  počeo pisati za gomile raznih popularno-znanstvenih ili omladinskih časopisa, pa me i to počeo zaokupljati, jer sam shvatio da najviše volim pisati. Ostalo je, kakva-takva, povijest…

Voditelj si popularne emisije „Na rubu znanosti“ kroz koju obrađuješ najrazličitije fenomene. Koja ti je emisija najdraža do sada, tema ili gost?

Krešimir Mišak: To se mijenja iz sezone u sezonu. Sasvim logično, jer se i čovjek mijenja, što mu je jednom novo, za koju godinu postaje stara vijest, a pojavljuje se nešto drugo novo i uzbudljivo. Recimo, na samom početku najuzbudljivije teme stizale su iz područja ufologije, jer je ta tema imala (i danas ima) jedinstvenu kvalitetu za emisiju Na rubu znanosti, a to je da je u isto vrijeme fantastična i nedokučiva, ali i donekle 'opipljiva' jer postoji more podataka, istraživača, fotografija, neriješenih slučajeva, perspektiva (od NLO-a u povijesti do NLO-a koji nadlijeću nuklearna postrojenja, primjerice). S vremenom sam je prožvakao i  pomalo se zasitio NLO-a, ali ispočetka mi je najzanimljivije područje bilo i tzv. alternativna arheologija, a i danas je također, jer nekako postaje sve jasnije da se baš u pitanju početaka ljudske civilizacije prije nekih pet i pol tisuća godina kriju i mnogi odgovori vezani uz način kako je oblikovan današnji svijet. Jer mislim da je on baš to – oblikovan, nije se sam po sebi oblikovao nego se sve više naslućuje da je razultat nekog plana.

Paralelno su u fokus počele ulaziti i teme iz područja svijesti. Prvo s povijesnim američkim i sovjetskim istraživanjima parapsihologije, ali kasnije je postalo očigledno da tu ima toliko više toga od puog traganja za nekim nepoznatim silama. Ustvari je riječ o odnosu naše tzv. 'percepcije' i tzv. 'vanjskog' svijeta, pri čemu postaje sve nejasnije je li naša percepcija tek to – percepcija – ili ima i stvaralačku snagu prividnog holograma, kojeg pak doživljavamo kao 'vanjski' svijet, a on je zapravo samo na jednom mjestu – unutra, u nama, tamo gdje se mozak oblikuje naš doživljaj iz pet osjetila na temelju nekih samo njemu znanih 'programa'. Jer on sam po sebi nema nikakvo direktno iskustvo, onako zatočen u našoj lubanji. U tom smislu može se spomenuti, recimo, Davida Ickea, valjda najpogrešnije shvaćenog čovjeka u povijesti, ali prvog kod kojeg su se te dvije teme – društveni inženjering i pitanje svijesti – spojile u integralnu cjelinu. 

Da li si zbog istraživanja neobičnih fenomena doživljavao i neobične situacije kroz karijeru novinara?

Krešimir Mišak: Pa, rekao bih – prilično. S jedne strane sam se naslušao neobičnih iskustava raznih ljudi koji su ih možda tajili od većine svojih poznanika, ali su ih zato pričali meni, i to na narazličitijim mjestima – u dućanima, na ulici, e-mailom…Nevjerojatan je raspon tih iskustava, i daleko nadilazi tek viđenje NLO-a i duhova (mada je bilo i toga). Ljudima se cijelo vrijeme zbivaju najčudesnije stvari, od iznenadnih 'skokova' korz vrijeme, do susreta (i čak fotografiranja) čudnovatih svjetlećih pojava ili entiteta i drugog. S druge strane, i sam sam počeo uočavati čudesnost svijeta, prije svega kroz sinkronicitete i ono što sam nazvao 'kozmičkom tajnicom', a ne treba isključiti niti psihodelična iskustva kod kojih se uobičajena stegnuta percepcija raspada, a zamjenjuje je jedna druga, nazvao bih je nespregnutom, koja čovjeka doista dovodi do zaključaka da je spojna točka njega samog i vanjskog svijetanegdje u našoj podsvijesti gdje oni postaju jedno.

Pišeš i knjige, možeš li nam reći nešto više o svojoj književnosti?

Krešimir Mišak: Ispočetak sam pisao znanstvenu fantastiku, što se jedino (uz veliko 'možda') može nazvati književnošću. Ali malo-pomalo sam se prebacio na publicistiku, dakle knjige o telepatiji, NLO-ima, putovanju kroz vrijeme, jer sam osjećao poriv da sortiram i pokušam usustaviti sve podatke kojima sam bio izložen. Potom su takve knjige bile zamijenjene onima koje su pokušavale integrirati i stvoriti zaključke iz svih tih razbacanih tema. Pa se odjednom u njima našao na prvi pogled potpuno nepovezani splet tema, od mističnih do političkih, ali istina jest da su sve one spojene i čine jednu integralnu cjelinu. Nekako sma počeo naslućivati da se tek spajanjem svega toga, naizgled, nespojivog, može doći do točnih zaključaka, a time i do točnih 'dijagnoza' pa i putova rješenja.
 
Takođe je interesantno da si pored novinara, pisca dugo već i muzičar, tvoj bend Hakuna Matata je iz Zagreba ..?

Krešimir Mišak: Band Hakuna Matata postoji već dosta dugo, snimili smo tri albuma, a upravo smo u studiju dovršili četvrti album koji će se zvati Snovi i oružje. Većinu podataka može se naći na našem facebooku (ali mora se ukucati 'band Hakuna Matata, inače iskače onaj crtić) , kao i na youtubeu. Ustvari, od svoje šesnaeste godine i prvog koncerta u zagrebačkom klubu KSET 1988. godine nikad nisam prestao svirati pa su se samo redali bendovi (Voodoo Cats, Fantomi, Fantomi2, Građani, Virusi, Hakuna Matata) i snimilo se desetak albuma, gomila spotova, a bilo je i puno svirki. Danas ih ima manje jer se nas trojica koji nosimo časno ime Hakuna Matata malo ipak preslabo bavimo (samo)promocijom, pa smo tako na vječnoj turneji po zagrebačkim klubovima (kojih, na sreću, ima više nego ikad), a također povremeno sviramo i po sličnim rock-klubovima u drugim gradovima, od Rijeke, Ljubljanje, Knina, Požege, Osijeka i tako dalje. Sviramo kontinuirano, ali nemamo više od desetak svirki godišnje, voljeli bismo da ima toga više, ali tako je to u glazbi danas, kao i u svemu – srednja klasa nestaje. Ili sve udariš na kartu glazbe, trgaš se od jutra do sutra pa nekako napraviš i promociju i svirke, ili pak plutaš negdje sa strane. No, danas više ne bih volio biti profesionalni glazbenik, jer glazbu previše volim da bi mi bila posao. A nisam više ni siguran da bi mi se dalo iz vikenda u vikend drndati se u kombiju po raznim čudnim mjestima, kao što mi se to činilo privlačnim dok smo bili klinci. Tako da je ustvari sve baš tako kako treba, a najveće uzbuđenje koje glazba pruža za mene je ionako oduvijek bilo stvaranje autorske glazbe. 

Održaćeš ekskluzivno predavanje u Velikoj sali Doma omladine Beograda, pod nazivom "Slobodan tok svesti", šta je po tvom mišljenju "svest" i kako se ona oslobađa ili biva slobodna?

Krešimir Mišak: Počelo je tako što sam imao promocije svojih knjiga, koje u sebi sadrže doista širok raspon koje su, kako što sam već rekao, suštinski povezane, mada se na prvi pogled može činiti da nisu. Uz to, neke su 'granične', a neke i nisu. A meni je, hvala na pitanju, glava prepuna informacija. Kad je riječ o temam koje nisu konvencionalne i šire poznate, potrebno je, naravno, ispričati i podatke koji će potkrijepiti neku tezu. S obzirom da toga ima toliko puno, nikad nisam uspijevao napraviti neki plan, nego bih krenuo od negdje, pa nakon dva-tri sata negdje i stigao i sve bi se to nekako po putu povezivalo u smislenu cjelinu o jednoj drugačijoj slici svijeta oko nas i našeg mjesta u njemu. To bih nazvao nekim slodobni tokom svijesti, kao da se upali neki motor.

Što se pak tiče pojma 'oslobođenje svijesti' generalno, moj je stav da se radi o oslobođenju od svakojakih uvjerenja i koncepata koje smo tijekom života apsorbirali kroz društvo, školu i tome slično. Neke s vremenom uočimo, ali najteži su oni koje niti ne vidimo, ali oni ipak stvaraju naše odluke. I naravno, kao kod kompjutora, ako ubaciš smeće od podataka, dobit ćeš smeće od rezultata. Zato bih rekao da je oslobađanje od svakojakih uvjerenja, ili barem njihovo preispitivanje, najvažnija aktivnost kojom se čovjek u životu može baviti. Svakako i najzdravija.    

Koji fenomeni sa kojima si se sreteao, su tebe najviše fascinirali?

Krešimir Mišak: Pa recimo, nekoliko ljudi mi je ispričalo kako su doživjeli pomak u vremenu. Na nekoliko sati kao da su se našli, mada bivajući u istoj ulici, u nekom vremenu od prije par godina. Mada sam znao da postoji i knjiga o tome, zove se „Time Storms“, u kojoj je autorica skupila priličan broj takvih iskustava diljem svijeta, ipak mi je bilo zanimljivo slušati uživo od ljudi slične događaje. 

Jedan si od retkih, koji javno i slobodno, bez cenzure, govori pravo u lice suštinu i istinu, za one koji žele da je čuju, imaš li misiju na tom putu ili neku dugoročniju viziju, kako postići „bržim“ metodama buđenje pojedinca i koje su metode najdelotvornije po tvom mišljenju?

Krešimir Mišak: Pratim i idem kako me voda nosi i nekako prema osjećaju balansiram među valovima. Do sad je funkcioniralo. Doduše, sad bih već mogao razmišljati o tome, ali kad me neznanje tako dobro služilo svih ovih godina, onda neka sve  ostane misterij. Nedvojbeno sam, na iskustvu vlastitog života, ustanovio da život ima neke svoje planove i baš ga ne zanima puno to što si ti sam sebi zamislio da bi ovako i onako. I to je baš dobro, jer se pojavljuju stvari, ljudi i događaji pa tako i zaključci koje nisi mogao predvidjeti, a ti budu i bolji i zanimljiviji nego što si zamišljao. Pa ni javno ne govorim samoinicijativno, samo odgovorim ako me netko pita za mišljenje, to je sve. Što se pak buđenja pojedinaca tiče, primijetio sam da se ni tu baš ne može puno, to se ljudima jednostavno događa ili ne događa. Kad se događa, počinje u vidu nekog unutarnjeg osjećaja ili intuitivnog kompasa, ili kao da se konačno pali zdrav razum pa svijet počinje izgledati drugačije. Na toj točki informacije postaju korisne jer postoji plodno, ili bar rasšišćeno tlo na koje mogu pasti, pa da polsuže kao hrana za uvijek znatiželjni um kojeg zanima što se to zbiva. Ali ako i ne padnu baš sve, taj je proces ionako nepovratan. Ako tog unutarnjeg procesa ili zbivanja nema, onda uzalud sve informacije.  No, ponekad kod nekog i same informacije mogu bit 'trigger'. Rekao bih da nema pravila.

Zbog čega bi publika trebalo da dođe na predavanje?

Krešimir Mišak: Nemam pojma. Vjerojatno će svatko to saznati sam za sebe kad dođe, kako to obično i bude, za svakog je različito iskustvo. Ja znam zašto ću ja doći – jer ga jednostavno „moram“ održati, pozvan sam a univerzum ima plan za sve nas. :)

A možda i sam saznam nešto novo. Dobro došli, a otkrićemo zajedno razloge :

Vidimo se u Domu omladine 09/09/21č na predavanju, dođite, pa da zajedno oslobodimo tok svesti i dalje širimo vidike!

Predavanje će otvoriti svojom fantastičnom etno muzikom grupa Čudesmo & Shojica friends