Za kraj osme sezone Koncerata na Zidiću Doma omladine Beograda, u petak 2. oktobra od 20 časova na Plato Milana Mladenovića iz Austrije stiže multiinstrumentalista, kompozitor i muzički producent Peter Zirbs. Njegov DJ set biće prilika da čujemo nedavno objavljen sjajan novi EP “On A Beautiful Day” (Fabrique Records), ali i da se podsetimo odličnog debi solo albuma “What if we don’t exist” iz 2018, koji je doživeo veliki međunarodni uspeh. Uoči gostovanja u Domu omladine, sa Peterom Zirbsom popričali smo o muzici, inspiraciji, aktuelnim dešavanjima i planovima, ali i o posebnoj vezi koju ima sa Beogradom.


Iako ste muzički „veteran“ koji je radio na mnogim projektima tokom prethodnih 20 godina, prvi solo album „What if we don’t exist“ objavili ste 2018. Da li ste imali bilo kakva očekivanja i kako na to iskustvo gledate danas, nakon što je Vaš rad međunarodno priznat?

- Iskreno, to je bilo veliko olakšanje. Uživam u radu na različitim i prilično raznovrsnim projektima, ali autorski album je nešto sasvim drugačije i posebno: mogao sam da radim šta god poželim, nabijen je ličnim emocijama, predstavlja žestok spoj indi/elektronske/pop muzuke – nešto između svih žanrova. Za neke to je umetnost, za druge to su pesme uz koje možete da pevate. Nisam imao nikakvih posebnih očekivanja, ali moj izdavač Fabrique Records me je „pogurao“ i srećan sam što je tako. Fantastično je što je moj rad prepoznat na međunarodnom nivou, baš kao i što se moje pesme sve više puštaju na mnogim radio stanicama širom sveta – na početku nisam se ni usuđivao da se tome nadam. Sada se deo mog sna ostvaruje.

Šta je lajtmotiv Vašeg prvog albuma u muzičkom smislu, ali i u pogledu umetničkog iskaza, inspiracije…?

- Na albumu „What if we don’t exist“ se poigravam idejom da uopšte nismo stvarno ovde. Dve stvari se sudaraju: prvo, ja sam (bio) jako dobar u bežanju od stvarnosti. U te svrhe možete da koristite novac, seks, droge…, a ja sam uglavnom birao muziku. Drugo, mnogo toga u našim životima je već virtuelno: preselili smo se u kompjutere, buljimo u pametne telefone… A ako to dovoljno dugo radite (da, i ja radim upravo to!) dolazite do tačke u kojoj preispitujete stvarnost i svoju ulogu u njoj.

U muzičkom smislu, u pitanju je mešanje minimalističkog komponovanja sa repetitivnim klavirskim akordima, što nekako zvuči veoma romantično, a sa druge strane definitno ima mnogo rejv i indi-pop elementata. Takođe, obožavam da koristim stare sintisajzere i ritam mašine! Na primer, u većini mojih pesama možete čuti stari Linn drum program za ritam mašinu. Definitivno moram sebe da ograničim u korišćenju opreme kad stvaram muziku, jer bih u suprotnom verovatno završio sa Gregorijanskim horom i celim orkestrom… A niko, uključujući i mene, to ne želi da čuje.

I, da li postojimo?

- Još uvek ne znam. Postoji jedna interesantna hipoteza koja dolazi do zaključka da živimo u simulaciji i do sada je još uvek niko nije opovrgao. Ali, budući da sam optimistično ljudsko biće: dokle god osećamo, plačemo, razmišljamo, smejemo se i volimo, mi postojimo. I nadam se da će tako ostati još neko vreme.

Vaš novi EP “On a Beautiful Day” nosi snažnu proročku notu u odnosu na aktuelna dešavanja u svetu. Budući da ste rad na njemu započeli pre pandemije i izolacije, šta je bila „originalna“ umetnička ideja za nove kompozicije?

- Bio sam u prilično apokaliptičnom raspoloženju i hteo sam da napravim album koji je mračan, ali koji ipak uliva nadu. Klimatske promene i svetska politika, na primer, teško da mogu da učine da se NE osećate apokaliptično. Ali, to je bilo pre koronavirusa. Kada je počela izolacija osetio sam kako moram da „promenim ploču“, da budem optimističniji. Činilo se da se, zapravo, apokalipsa upravo odvija i delovalo je suviše banalno da idem u tom pravcu. Tako da su moji strahovi i osećanja tu, ali na mnogo ličnijem nivou. Želeo sam da ljudima (i samom sebi) pružim nadu i snagu. Jedan zanimljiv podatak – pesma “Locked In” nastala je pre izolacije koja nam se desila zbog korone i nema nikakve veze sa tim. Inspirisana je jednim starim intervjuom sa velikom Nico (koju većina ljudi zna iz Velvet Underground, a koja je zapravo proto-gotik ikona) u kojem je govorila o svom dvogodišnjem periodu izolacije u stanu, živeći samo na drogama i naručenoj hrani.

Nove pesme imaju Vaš prepoznatljiv muzički identitet, ali čini se da ste otišli korak dalje kada je reč o umetničkoj slobodi. Kakav je Vaš utisak, da li se u poslednje dve godine desila neka promena u onome što radite?

- Nikada nisam bio u stanju da istu stvar uradim dva puta. Bukvalno sam morao da se promenim. Takođe, radim na svojim strahovima i nekim glupim modelima ponašanja, pa se i svaka moja lična promena ogleda u mom muzičkom stvaralaštvu. Konačno, ali ne i najmanje važno: ljudi i događaji oko mene menjaju i moju percepciju, pa tako i ono što radim.

Nedavno ste u jednom intervjuu izjavili kako u pogledu muzičkih stilova za Vas nikada nije bilo „ili/ili“ i da celog života „sedite između dve stolice“. Kako se snalazite?

- Zapravo je nemoguće sedeti između dve stolice. Čovek samo može da se nada da će se ono što stvara dopasti što većem broju ljudi. Dobra stvar u današnje vreme je što je mnogo lakše doći do publike, jer velike izdavačke kuće imaju mnogo manji uticaj nego pre 20 godina. Ponekad poželim da sam se orijentisao ka, na primer, pank rok ili metal muzici, oko kojih postoje divne zajednice, sa kojima je lako povezati se. Sa ovim što radim moram da gradim zajednicu i da dođem do ljudi nadajući se da će uživati u mojoj muzici. Uzgred, obožavam nju vejv i pank rok, ja sam dete ranih osamdesetih i to vreme me je snažno oblikovalo.

Kada govorimo o muzičkim stilovima – ako biste odlučili da snimite album potpuno drugačiji od svega što ste do sada radili, kako bi zvučao?

-  Dobro pitanje. Zaista ne znam, ali bilo bi dosta pank roka i nju vejva. Sa druge strane, voleo bih da radim sa orkestrom jednog dana, ali još uvek nije vreme za to. Ipak bih počeo prvo sa nekim kamernim kvartetom.

Između prvog albuma i aktuelnog EP-ja snimili ste singl pod nazivom “Belgrade“. Imate li neku posebnu vezu sa našom prestonicom?

- Prvi put sam bio u Beogradu u aprilu 2019. Doduše, na proputovanju kroz Evropu krajem osamdesetih godina proveo sam nekoliko dana i u Beogradu, ali bio sam potpuno bez novca i spavao sam na železničkoj stanici. Još uvek pamtim jako ljubazne ljude, koji su tada delili hranu i pivo samnom.

Kada sam došao u aprilu prošle godine, bio sam oduševljen dobrim vibracijama, kulturnom živošću grada i ljudima. U poređenju sa tim Beč podseća na muzej, doduše lep i udoban. Ali Beograd se čini mnogo mlađim od Beča, noću je skoro jednako živ kao i tokom dana, što mi se zaista sviđa. Od prošle godine veliki deo Beograda nosim u svom srcu. A fantastičnu srpsku kuhinju nisam ni pomenuo!

Već radite na novom EP-ju, možete li nam reći nešto o tome? Da li pripremate drugi album?

-  Nakon objavljivanja tri pesme koje su u maniru indi-pop radijskih numera, vreme je za nešto umetničkije i eksperimentalnije. Sledeći EP će biti pretežno instrumentalan i ponovo moram da pomerim granice i okvire. Moram da iznenadim i sebe i svoju publiku, samo tako ono što radim može da bude sveže i iskreno. Mislim da ću pre drugog albuma objaviti još nekoliko EP-jeva.

Imate li neke planove i želje za 2021. godinu?

-  Definitivno bih želeo da nastupam ponovo uživo (videćemo da li će to biti moguće) i radim na tome da svoje nastupe učinim još interesantnijim. Već imam neke otkačene ideje i koncepte. Možda zvuči glupo, ali želeo bih da svi meni bliski ljudi ostanu zdravi… fizički i mentalno. Takođe, zaista želim da nam se ne desi nešto poput svetskog rata – rat informacijama se već uveliko dešava. Imam i jednu želju koja bi se zaista mogla i ostvariti: da dolazim u Beograd što češće.

Intervju: DOB

Milena Pavlović je srpska filmska, televizijska i pozorišna glumica. Završila je glumu na Fakultetu dramskih umetnosti, a popularnost je stekla ulogom Marine u kultnom filmu „Mi nismo anđeli“ Srđana Dragojevića, gde je sa 19 godina igrala jednu od glavnih uloga. U isto vreme dobila je i prvu pozorišnu ulogu u predstavi „Kao da je bilo nekad“. Igrala je u filmu „Dezerter“ koji je režirao njen otac Živojin Pavlović, naš proslavljeni sineasta, a uloge je ostvarila i u filmovima „Podzemlje“, „Paket aranžman“, „Lepa sela lepo gore“, „Država mrtvih“, „3 palme za 2 bitange i ribicu“ i drugim. Glumila je u brojnim televizijskim serijama. Od niza upečatljivih uloga u pozorištu posebno su joj drage Tatjana u predstavi „Malograđani“, Dorina „U poverenju“ i uloga u Puškinovom komadu „Mozart i Salijeri“. Stalni je član ansambla Beogradskog dramskog pozorišta u kom je režirala predstavu po noveli „Raslo mi je badem drvo“ Živojina Pavlovića za koju potpisuje i dramatizaciju. Bavi se i pozorišnom režijom, a premijerom njene predstave „Pismo ili glava“ otvoren je Dorćol Platz u Beogradu. Milena Pavlović je gošća Leskovačkog internacionalnog festivala filmske režije LIFFE, koji se ove godine održava od 25. do 29. septembra, gde je govorila o svojoj dosadašnjoj karijeri i sećanju na odrastanje uz oca Živojina Pavlovića.


Glavno obeležje festivala kroz nagrade koje dodeljujemo, a kojima se svi ponosimo nosi naziv vašeg oca, Živojina Žike Pavlovića. Koja sećanja nosite iz detinjstva i odrastanja uz njega?

Miislila sam da je moje detinjstvo sasvim obično kao odrastanje svakog drugog deteta jer to nisam posmatrala današnjim očima. Detinjstvo puno knjiga, romana, filmova i slika, to se nalazilo u našem stanu kao u nekom muzeju, a zatim i ljudi s kojima sam se sretala kao mala, sa kojima se moj otac družio i radio. On je bio specifičan po tome što je jako mnogo voleo da radi, voleo je da provodi vreme sam, da tako akumulira svoje ideje. Uprkos tome, izuzetno mnogo je voleo da se druži sa ljudima sa kojima je radio, prijateljima i porodicom, i što je najzanimljivije – sa običnim svetom. Posvećivao je pažnju ljudima sa margine, radnicima, onima koji su radili u rudniku ili se bavili običnim poslovima, majstorima i slično. To su bili njegovi glavni junaci, a ne neki ljudi iz kruga elite.

Koga ste sretali od njegovih prijatelja, kolega i saradnika? Kako je to na vas uticalo i kako vas je opredelilo za životni poziv?

Leti smo porodično provodili po mesec dana na Vrniku. Bila je to sjajna ekipa i plejada fantastičnih umetnika – od Ljube Popovića, preko Dragana Zarića, Branka Cvejića, valjevaca kao što su Sovla, Đukić, Milena i Gaga, možda nekog zaboravim. Nama je sve to bilo normalno. Oni su napravili kafanu, kako su je zvali - sami su uzeli daske i napravili veliki sto kako bi svi imali mesta da sednu i da se druže, sve se tu dešavalo. Pored svega, Živojin je ustajao u 5 ujutru i radio u Ljubinoj kući. Ljuba je takođe slikao i oni su bili veoma vredni samostalni umetnici što  nije lako jer samostalni umetnik treba da odredi sebi radno vreme. To sam naučila od te stare garde u vremenima kada nisam radila i kada sam morala da ostajem kod kuće zbog dece. Određivala sam neko svoje vreme u kojem sam dramatizovala roman, čitala i osmišljavala neke predstave. Mislim da je vrhunsko umeće naterati se da uradiš nešto za sebe, za formiranje sebe kao osobe.

Bili ste na trećoj godini kada ste sa 19 godina dobili prvu ulogu u filmu „Mi nismo anđeli“ Srđana Dragojevića koja vas je odredila za kasniju karijeru. Film je i danas omiljen mnogim generacijama, a lik Marine je neodoljiv i danas.

I dalje me porede sa Marinom i lepo mi je kad mi kažu da se nisam mnogo promenila. Svakako da imam nešto od nje jer je nemoguće da ne unesete svoju ličnost u neku ulogu, naročito kad ste mladi. Ima i onih uloga u kojima ljudi prave velike transformacije i vole što više da pobegnu od sebe, kao što je Žika Todorović, dosta sam sa njim radila pa znam. Drago mi je što sam deo tog divnog filma, što me ljudi po tome pamte, što su to legendarne replike i što to pripada jednom ružičastom talasu, kako ga je Srđan jednom nazvao, koji je nažalost kratko trajao.
 
Odmah potom ste dobili ulogu kod Emira Kusturice u „Podzemlju“ gde ste takođe igrali sa Srđanom Todorovićem. Vrhunski reditelji i veličanstvena glumačka ekipa u oba slučaja.

To su bile potpuno dve različite situacije. Sa Srđanom mi je bio prvi film i tu je sve pravljeno sa potpunom ljubavlju. Bio je to njegov diplomski rad sa mnogo debitanata, svi smo bili generacija. Mi smo te fore živeli na setu, a kad se takva atmosfera napravi, to uđe u film kao energija i boja. Kod Emira je bilo drugačije. On je čovek koji ima energiju da ceo dan radi, a mi kako se snađemo, ali je bilo izuzetno korisno, zanimljivo i uzbudljivo jer se radilo u Pragu, sa svim tim raznolikim ljudima. Emir je čitavu jednu grupu izbeglica iz Sarajeva pozvao i podelio im poslove. Pored takvih faca i svega veličanstvenog, to je bilo divno sa njegove strane.

Kako je bilo na snimanju filma „Država mrtvih“ i da li vam je Živojin davao indikacije za uloge koje ste igrali u njegovim filmovima?

Taj film je za mene zaista specifičan. Verovatno što ga Živojin nikada nije završio pa zbog toga imam dodatnu setnu emociju prema filmu. Celo to snimanje je bilo romantično i setno, glumački fantastično sa ozbiljnom temom. Sećam se jedne ozbiljne scene u kojoj sam ja preterala sa dramom, i on mi je tad rekao „da se vidi da sam pozorišna glumica“, jer sam tada mnogo više radila u pozorištu nego na filmu. Onda sam ja to malo svela i on je bio zadovoljan.

Sa kim ste najviše voleli da sarađujete na sceni i u filmu?

Uglavnom najviše volim da radim sa ljudima sa kojima mi je lepo. Obožavam Ljubinku Klarić, a volela sam mnogo da radim i sa Đuričkom. Sa Nebojšom Glogovcem sam nažalost radila samo u „Državi mrtvih“. Bilo mi je vrlo važno kad mi je on rekao da sam odlično uradila neku scenu. U tom trenutku mi je to čak bilo važnije nego da mi Živojin to kaže, jer je on bio moj kolega i znala sam da on tu emociju zaista ume da iznese. Nebojša je u sebi imao tu neku energiju, duboku priču i magiju koju ne znaš da li imaš kao glumac. Sećam se čak i njegovog prijemnog ispita i cele te generacije. Tako se sećam i Ćetka. On je divan kolega koji uvek može da vas zaštiti i pruži podršku ako se negde pogubite. Moram da pomenem i Mikija Damnjanovića, mog kolegu iz Beogradskog dramskog pozorišta, koji je divan kolega i prijatelj.

Zahvaljujući kome ste počeli da režirate?

Glavnu ulogu u tome odigrao je Nebojša Bradić. Sa njim nisam mnogo radila kao glumica, samo predstavu „Zločin na Kozjem ostrvu“, ali njega moram da izdvojim kao čoveka koji me je o pozorištu nesebično sve naučio – iz dramatizacije, režije, kako koristiti svetlo, kako napraviti efektnu scenografiju kada nemaš dovoljno sredstava i drugo. Nekada je to znanje delio sa mnom i kroz svoje predstave.

Svi dosadašnji dobitnici nagrade „Živojin Žika Pavlović“ bili su izuzetno ponosni i svi su govorili koliki značaj za njih ima nagrada koja nosi njegovo ime. Kako vi doživljavate izjave tih velikih filmskih stvaralaca i koliko vam znači što se na festivalu LIFFE neguje njegovo ime koje iznova podseća na njegovo stvaralaštvo?
 
Mi kao porodica koja je pre 22 izgubila tog čoveka njegovu poziciju posmatramo kroz to. Tada shvatite koliko je dragoceno da on i dalje ima priliku da na taj način i dalje živi - kroz romane, filmove, ovu nagradu, festival i svako pominjanje njegovog imena. Darko Bajić i mnogi koji su studirali kod njega pominju ga u kontekstu profesora. Gaga Nikolić ga je npr. zvao Tata, a Žika njega Sine. On je mnogo radio i imao je veliki broj interesovanja zbog čega je nekada nama kao deci nedostajao kao otac. Godinama sam ja to „peglala“ sa sobom, da bih na kraju shvatila da je on mnogim svojim studentima, mlađim prijateljima takođe bio otac. Ne samo kao profesor, nego kao ličnost koja je sa tako zanimljivom biografijom, to ogromno bogatstvom i iskustvo umeo da prenese.

S obzirom na to da ste godinama gošća festivala LIFFE, kako vi vidite njegov razvoj i napredak?

Festival zaista poprima jasniji i veći oblik. To je i normalno jer je mlad festival uvek pri nekom preispitivanju, a sada se već vide temelji i čvrsta konstrukcija. Profil ljudi koji dolaze je veoma zanimljiv, kao i filmovi i reditelji iz celog regiona. To više nije nepoznat festival i mislim da dolazak na LIFFE svakome predstavlja čast, ne samo zbog imena Živojina Pavlovića nego i zbog kvaliteta, organizacije i onoga što festival sa sobom nosi.
Foto: LIFFE promo, uz dozvolu za objavljivanje.

“Pahoki” je dokumentarni film o istoimenom malom zemljoradničkom gradu, blizu čuvene močvare Everglejds na Floridi. Ova specifična zajednica van američkih mejnstrim tokova, pretežno se bavi obradom šećerne trske i generacijski je ukorenjena na pomenutom području, sa nevelikim perspektivama za razvoj i prevazilaženje trenutne situacije. Film Patrika Bresmana i Ivet Lukas bavi se životom četvoro tinejdžera, odnosno njihovim snovima da upišu koledž i uzdignu se iznad ekonomskih ograničenja sredine u kojoj žive. Ovo dirljivo ostvarenje naći će se na Međunarodnom takmičarskomprogramu 13. Međunarodnog festivala dokumentarnog filma Beldocs, I biće prikazan u četvrtak, 6. septembra na Letnjoj sceni na Kalemegdanu (iza Galerije Prirodnjačkog muzeja).

Tim povodom, razgovarali smo sa jednim od reditelja filma, Patrikom Bresmanom.


Kako ste došli do ideje za ovaj dokumentarac?

Osećali smo da se o nekim temama ne priča dovoljno u SAD – to su priče o deci iz ruralnih krajeva, imigrantima, ljudima koji nisu bele rase. Hteli smo i da ljudima dočaramo krhki ekosistem močvare Everglejds na Floridi, u zajednici formiranoj za potrebe obrade zemlje. Pahoki je mesto na kome možemo videti modernu segregaciju. Tamo je srednja škola sa samo jednim belim đakom i veoma skromnim budžetom. Hteli smo da pokažemo da su i životi tih đaka važni, kao i njihov neverovatan trud koji ulažu u san odlaska na koledž.

Šta vam je bilo najinspirativnije kod tih ljudi?

Film je o radosti i otpornosti. To je zajednica okružena poljima šećerne trske, nastala kao rezultat hladnog rata SAD i Kube. Proizvodnja šećera je temelj svakodnevnog života u Pahokiju. Za nekog sa strane ta polja izgledaju kao nešto što ugnjetava ljude, svakodnevno vezuju čoveka za zemlju, koja zagađuje vodu što prolazi kroz grad. Ali za ljude iz Pahokija šećerna polja su dubinski deo njihovog identiteta i ponosa. Svaka porodica je organski vezana za ta polja, baveći se žetvom i prerađujući repu u šećer. Uprkos paklenom pejzažu nepreglednih polja, svaki učenik koga smo snimali bio je pun ponosa na svoje korene i farmersku zajednicu. Nedvosmisleno je uverenje u toj zajednici da je svrha života slavlje kada njihova mladost uspe  životu.

Koje vrednosti najbolje definišu ove ljude? Na koji način uživaju u životu čak i kada su finansijska situacija i budućnost neizvesni?

Pahoki je zajednica u kojoj nikad nećete videti beskućnika. Dok smo snimali film, uvek bismo videli nekog đaka kako izgovara “zdravo rođače”, što znači da postoji duboki osećaj familijarnosti u zajednici. Ona je, na žalost, povezana sa nedostatkom finansijske mobilnosti koju uslovljava zemljoradnička industrija. Zajednica pronalazi bogatstvo u porodičnoj bliskosti.

Oboje ste zainteresovani za rituale, kulturološke osobenosti, životnu srednicu i priče o ljudima koji žive izvan mejnstrim Amerike. Šta izdvaja Pahoki zajednicu od ostatka Amerike?

Ljudi iz Pahokija gotovo da nemaju glasa u SAD. Njih predstavlja beli republikanski senator koji zastupa interese vlasnika velikih farmi. Mnogi ljudi iz zajednice su apolitični jer su ih izneverile i Demokrate i Republikanci. Ne postoji ekonomska mobilnost, tako da je srednja škola za mnoge mlade osnova da prekinu krug siromaštva onih koji ostaju. Cilj SAD je integrisano društvo u čijim srednjim školama postoji rasni diverzitet. Pahoki je primer rasne segregacije, gde nemate belih đaka, gotovo nikakav budžet, i visoki stepen nezaposlenosti. Ne želimo da SAD budu takve i ova zajednica je svedočanstvo o posrnuću kapitalizma i koncepta integracije društva. Siromašni ljudi su izolovani od sredstava i poslova koji su im neophodni da bi ostvarili snove.

Grad je poznat po profesionalnim fudbalerima jer mladići taj put vide kao jedini koji će im omogućiti bogatstvo i slavu. Deca kažnjavaju svoja tela i lome kosti na terenima jer imaju san o izlasku porodice iz siromaštva. Običaji u Pahokiju su jedinstveni jer porodice generacijama žive na istom mestu i ponosne su na identitet i zajedničku borbu. Grad se ujedinjuje oko tih običaja jer oni predstavljaju životni ciklus i nadu da će se naredna generacija osloboditi rada u polju.

Kako ste odabrali priče koje ste želeli da ispričate u filmu?

Interesovali su nas đaci koji su imali svoje izazovne ciljeve za završnu godinu. Keria je želela da ide na koledž i postane medicinska sestra, Jokabed je imigrant iz Meksika koji je hteo da dobije stipendiju za studije, BJ je hteo da osvoji državno prvenstvo u američkom fudbalu i bio je kapiten tima, a umetnik Junior se trudio da odgaji jednogodišnju ćerku dok završava srednju školu. Svi oni su iz istog, nesigurnog socijalnog miljea, ali su imali isti san o završetku srednje škole i napuštanju Pahokija, i započinjanju novog života na koledžu.

Kako publika reaguje na film, šta joj je nainteresantnije?

Ljudi vole Juniora. Na svakoj tribini o filmu pitaju za njega. On se najviše namučio od sve dece. Nije mogao da ima stabilno zaposlenje a sada ima i sina o kome brine. Veoma smo zainteresovani za njihove živote i dragon am je kada mogu da dođu na predstavljanje filma. Kada su oni tu, tribine znaju da potraju i po dva sata. Mnogo je interesovanja za to kako teku njihovi životi posle filma. Najviše nam znači kada na projekcijama bude puno afroameričkih i hispanskih đaka, koji mogu da se identifikuju sa đacima iz filma koji ostvaruju svoje snove.
 
Na koji način situacija sa pandemijom utiče na vašu kreativnost i poslove?

U postupku smo montaže našeg novog filma tako da smo u mogućnosti da radimo od kuće. Kovid je uticao na skupljanje sredstava za trenutni projekat. Ljudi se boje, a studiji i distributeri seku budžete. Fondovi poput onog iz Tribeka filmskog instututa se gase, a SXSW, Sandens i mnogi drugi festivali su redukovali osoblje. To su naši prijatelji, selektori koji biraju male filmove i omogućuju im publiku. To je poražavajuće. U takvim okolnostima sa manje selektora, sve je veća uloga algoritama. Publici se nameću ostvarenja poput Tiger Kinga, pa očekujemo da će filmovi poput Pahokija biti sve teži za snimanje budućoj generaciji filmadžija.

Na kojim projektima trenutno radite?

Radimo na filmu o nudističkom kompleksu na Floridi koji se bori za opstanak. Premijera će biti kada festivali ponovo krenu da rade. Verujemo u filmske festivale i ne želimo da naš rad ide pravo na video platforme. Svi mi moramo da podržimo nezavisne bioskope i festival, kako bi opstali tokom ove globalne krize.

Film Počasni gost, premijerno prikazan u Veneciji, imaće premijeru večeras u 21.30 u Sava centru. Reditelj Atom Egojan i glavni glumac Dejvid Tjulis gosti su 48. FEST-a, a mi vam prenosimo današnji razgovor sa pres konferencije.


Počasni gost je najnoviji film Atoma Egojana, dosta se nadovezuje na njegove prethodne filmove. U ovom filmu bavi se zločinima, kaznom, patnjom likova. Ovog puta bira da to uradi u nelinearnom narativu i vrlo često menja pripovedača. Kako ste iskonstruisali tu priču?

Atom Egojan: Priča je konstruisana na osnovu toga kako naš um funkcioniše, kako mučimo sebe određenim idejama, očekivanjima. Centralni konflikt je između oca i ćerke koja optužuje oca da je imao aferu kad je ona bila dete, a otac joj ovo nikad nije objasnio. Sad kad može da joj objasni, ona ne veruje njegovoj verziji događaja, i to stvara jaz između njih. Dejvidov lik živi u neobičnoj poziciji, uvek se pita da li je nešto mogao da uradi, i na samom kraju filma vidimo da se nasmeši i shvati da postoji način da reši ovu situaciju. Ono što vidimo kroz ceo film su efekti odluke koju donosi na kraju.

U filmu ima dosta referenci na vaše prethodne radove, moram da primetim sličnost sa filmom Slatka sutrašnjica. Pokušao sam da se setim da li je od filma Fatalna privlačnost neko bio toliko surov prema zecu kao vi.

Atom Egojan: (smeh) Hvala što ste uhvatili referencu na Fatalnu privlačnost, hteo sam da napravim omaž tom filmu više nego svojim ranijim radovima. Iskreno, nikad ne pokušavam da pravim reference na svoje filmove. Mislim da je za reditelje opasno kad počnu da cititiraju sami sebe. U prvom filmu koji sam napravio pre 35 godina takođe ima scena u kojoj stranac drži govor na žurci koja nije zapravo za njega.

U ovom filmu to radi lik koji tumači Dejvid Tjulis. Dejvide, gledali smo vas u različitim ulogama, šta je presudno u scenariju pre nego što ga prihvatite, i šta je konkretno u ovom filmu bilo presudno da prihvatite ulogu?

Dejvid Tjulis: Glavna stvar za kojom tragam je da je uloga potpuno drugačija od onoga što sam radio ranije, ne volim da se ponavljam. Kad sam prvo razmišljao da postanem glumac, gledao sam karijeru Džona Hurta, on mi je bio veliki uzor, nikad nije glumio istu ulogu dva puta. Za sve koji poznaju moj rad videće da nikad nisam igrao ovako nešto, ovo je veoma tih lik, nikad nisam igrao neverbalnog junaka bez oslanjanja na dijalog. Ova uloga je daleko uspešnija od moje uloge u filmu Fatalna privlačnost 2, mnogi ne znaju za taj film. Jedna od najgorih stvari koje sam ikad uradio, Atome da si znao da sam tu glumio, ne bi me angažovao.

Atom Egojan: Eto, ono što povezuje Počasnog gosta i Fatalnu privlačnost je što je Dejvid glumio u oba filma (smeh).

Ono što povezuje sve junake u filmu Počasni gost je iskrenost. Znamo da iskrenost nije na ceni, živimo u dobu post-istine, a iskrenost je u vašem filmu u glavnoj ulozi.

Atom Egojan: Veoma je teško za tog junaka da bude iskren jer je blokiran reakcijom svoje ćerke koju ne razume, nije mu jasna ta situacija. To je više pitanje za Dejvida, da li ti misliš da je on iskren?

Dejvid Tjulis: Da budem iskren nikad nisam razmišljao o tome. Za mene je ono što povezuje sve likove to što svi na neki način čine neku transgresiju.

Atom Egojan: Mislim da je ključna stvar koju Dejvid donosi ovom filmu, i na čemu sam zahvalan, u poslednjim scenama sa ćerkom, kad kaže “Ja sam bio počasni gost”, a ćerka kaže nešto što će ga povrediti: “Ti si odgovoran za ono što sam postala”. Reakcija koju on ima na tu repliku je prelepa, iskrenost Dejvidove izvedbe i sposobnost kamere da ovo uhvati je suština filma oko koje sam najviše uzbuđen. Bila je velika privilegija raditi sa njim, toliko dugo sam želeo da radimo zajedno.

Atome, kako birate temu za film, imajući u vidu da ćete joj posvetiti nekoliko godina?

Atom Egojan: Uvek postoji nešto vredno istraživanja u priči koju otkrivam i tokom snimanja. Napisao sam mnogo scenarija ali ih nisam snimio, jer sam znao tačno o čemu su i počeo sam da se ponavljam, već sam istražio taj teren. Za mene je pitanje kako ostaviti temu otvorenom, kako će rad sa glumcima otkriti stvari na koje scenario nije dao odgovor. Likovi često pokušavaju da reše neku dilemu, problem u svom životu, i kad misle da su pronašli rešenje, to rešenje često samo pogoršava problem, i oni postaju sve više gonjeni očajem da izađu iz zamke u koju su upali.

Dejvide, da li vas je neka uloga do sad promenila kao osobu na ličnom planu?

Dejvid Tjulis: Da, sve što sam ikad radio, a posebno uloga u filmu Naked Majka Lija. To je bila improvizacija, što neizbežno dovodi glumca u neposredniju saradnju sa rediteljem i publikom jer ne postoji scenario. Majk Li se oslanja stopostotno na istraživanje lika koje dolazi pre snimanja. Ta uloga me je menjala na dnevnoj bazi i psihički je uticala na mene. Upravo sam završio pisanje romana koji se bavi glumcem koji je toliko obuzet ulogom da to na njega ostavlja psihičke posledice. Nije da kažem da me je uloga u tom filmu psihički oštetila, zbog legalnih razloga naravno (smeh).

Atom Egojan: Dejvid je izuzetan pisac, napisao je jedan fantastičan roman pre ovoga. Bio sam privilegovan da radim sa nekim ko je i sjajan pisac pored svog posla, i radujem se njegovom novom romanu, pročitao sam ga i zaista je sjajan.

Kako ste birali muziku za film? U dramaturškom smislu dosta doprinosi radnji.

Atom Egojan: Svi restorani u koje glavni lik odlazi su restorani različitih nacionalnih kuhinja, on se kreće u moru drugih kultura, tako da sam hteo da se to oslikava i u muzici. Sve stiže sa raznih strana, i njegov lik je stranac, tako da je ovo bio neobičan mozaik Kanade koji sam hteo da predstavim. To je zemlja sastavljena od mnogobrojnih delova koji se sukobljavaju i susreću, što postaje crnohumorno na neki način, kad junak postaje zbunjen svim tim. Kad ode u indijski restoran na primer, muzika je prilagođena ambijentu u kome se nalazi, ali je nekad to dovedeno do apsurda, ne postoji veza slike i zvuka, nema logike osim te ideje da se stvara novi identitet od svih ovih delova. Za mene je najsmešniji deo kada na kraju u jermenskom restoranu moraju da organizuju žurku na koju će on možda doći. Ne uspevaju da pronađu dovoljno Jermena, tako da moraju da dovedu i Arape, deo govora je na arapskom, a deo na jermenskom, sve da bi on verovao da je to prava žurka. Mora da izgleda autentično iako je potpuno lažirana.

 

Milčo Mančevski vraća se na FEST sa novim filmom Vrba. Danas je uz glavne glumice Saru Klimosku, Nataliju Teodosijevu, Kamku Točinovski i glumca Nikolu Risteskog bio gost na press konferenciji, a prenosimo vam deo razgovora sa njim.


U filmu postoje tri priče - jedna iz prošlosti, dve iz sadašnjosti. Kada ste najavili snimanje filma, rekli ste neće biti tri već dve i po priče. Po gledanju filma, jasno je i zbog čega. Kako ste iskonstruisali te priče kojima je zajedničko majčinstvo i borba za potomstvo?

Puštam da me priča vodi - ja sam samo sredstvo da se priča sama ispriča. Trudim se da slučam priču kao muziku - pratim je li svaka nota na svom mestu. To važi i za priču, kao i za kasting, snimanje i tako dalje. Na početku nikada nemam poruku ili temu, već priču i osećanja - osećanje težine pre nego što padne kiša, osećanje straha u koskama. Kad to jednom krene, ukoliko je lepa saradnja, sklopi se lepo umetničko delo. A onda čekam da mi publika kaže koja je poruka.

Koje ključno osećanje Vas je odvelo u ovaj film?

Osećanje koje bi neko dete imalo prema bajci, prema velikom, arhaičnom, nepoznatom svetu. To je bio okidač za mene. Zatim je usledio kontrast, pa i treća priča - nekako uvek završim na tri priče.

Prva priča je na neki način mitska, iz 17. veka je, i mada može i danas da se desi, ona je na neki način izvan realnosti. Je li to priča koju ste vi nekada čuli ili iz predanja? Zbog načina na koji je snimljena deluje kao bajka i kontrapunkt drugim pričama.

Zato je i tu, kako bi nam omogućila vremenski i vizuelni kontrast, ali i kontrast po samoj teksturi. Ona jeste na izvestan način bajka, legenda, za razliku od dve savremene priče koje su naturalističke, kako po tretmanu, tako i vizuelno. To je arhetipska priča koju sam negde čuo i podsvesno zapamtio, nisam je izmislio - moguće je da se sklopila od nekoliko njih koje sam čuo.

Ono što je posebno autentično u Vašem rediteljskom izrazu je Vaš izbor glumaca. Kojim principom birate i kako izgleda proces kastinga?

Kasting i probe s glumcima su mi omiljeni deo snimanja. Volim da radim s glumcima i volim glumce uopšte. Poštujem poverenje koje oni meni pružaju i moj stav je očinski prema njima, čak i glumcima starijim od mene. Proces je bio dugačak, trajao je oko pet meseci, imao je sedam ili osam krugova i ako se posvetite tome, da nađete odgovarajućeg glumca, a zatim i da glumci jedni drugima odgovaraju, to je puno posla. Onda slede probe tokom kojih otkrivamo šta je pisac hteo da kaže. Ukoliko su potrebne neke izmene, one se prave tada. Samo snimanje je ponavljanje onoga što smo uradili tokom probe.

Jezik kojim govore u filmu je arhaičan.

Jeste, pritom je to dijalekt iz jugozapadne Makedonije. Na filmu je radilo šest savetnika, profesora etnologije, lingvistike i istorije, tako da smo ozbiljno pokušali da rekonstruišemo kako se tada živelo.

Zbog toga što mnogo toga niste prećutali jednoj vladi, jedno vreme ste bili persona non grata u Makedoniji. Je li Vam sada lakše da radite u Vašoj zemlji?

Proces sklapanja filma mi je sada lakši nego što je bio u nekim periodima. Before the rain je bio uklopljen kao britanski, pa kao britansko-francuski film, pre nego što je Makedonija ušla u taj projekat pred sam kraj filma.

Izvor: Fest

Ovogodišnji FEST otvara film Otac Srdana Golubovića, proslavljenog reditelja filmova Apsolutnih sto, Klopka i Krugovi. Sa Srdanom smo uoči svetske premijere u Berlinu, a zatim i domaće u Beogradu, razgovarali o njegovom filmu i mitskom putovanju glavnog junaka.


Vaš film Otac imaće kroz nekoliko dana svetsku premijeru na filmskom festivalu u Berlinu, a ubrzo potom će otvoriti ovogodišnji FEST. Pred kojom publikom imate veću tremu?

Uvek imam veću tremu pred domaćom publikom. Premijera u Beogradu je uvek najveće uzbuđenje jer su tu ljudi s kojima sam odrastao, ljudi koji taj društveni kontekst kojim se ja bavim najbolje poznaju. To je ona publika koju nikako ne možeš da prevariš. Ima jedna divna rečenica čuvenog košarkaša Dragana Kićanovića koji je govorio da svaku zlatnu medalju sa svetskih, evropskih prvenstava moraš overiti na basketu u Čačku. Ja u to verujem. Svaki međunarodni uspeh je veliki i značajan; za film je značajnija berlinska premijera, ali za mene beogradska.

Očekujete li drugačije reakcije tih dveju publika?

Ne verujem da postoje publike koje drugačije čitaju film. Iz mog iskustva, ljudi uvek reaguju na iste stvari, na istim mestima plaču, smeju se, iste ih stvari pogađaju. Jezik filma, kao i muzike, je univerzalan. Ne očekujem drugačije reakcije, očekujem samo strožiju kritiku ovde.

Ovo nije prvi put da u ovoj konstelaciji prikazujete svoje filmove – Vaši filmovi Klopka i Krugovi, prikazani su ujedno na FEST-u i Berlinalu. Šta je ono što ta tri filma, izuzev reditelja, imaju zajedničko?

Sve filmove koje sam do sada radio, radio sam sa skoro istom ekipom. Praktično od fakulteta radim sa istim ljudima. Film je timski posao, reditelj je onaj koji je najistureniji i jedini koji u svakom trenutku zna celinu onoga što stvara, ali bez glumaca to ne postoji, kao ni bez direktora fotografije, scenografa, kostimografa, ali i ključnog saradnika reditelja – scenariste, koji pomaže u kreiranju priče. U mojim filmovima ima dosta toga sličnog, mada se ja trudim da svaki od njih bude drugačiji. Mislim da je ovaj drugačiji od prethodnih po rediteljskom pristupu. Ovoga puta sam se trudio da budem hrabriji, beskompromisniji, da idem do kraja pa makar i glavom kroz zid, te da i ovaj film bude najsiroviji, najogoljeniji, najtvrđi i bliži istini.

Spomenuli ste scenariste i priču. Ovaj film je okvirno baziran na istinitoj priči. Kako ste došli do nje?

Zadnja dva filma, Krugovi i Otac, zasnovani su na istinitim pričama. Pročitao sam na nekom portalu priču o Đorđu Joksimoviću, kojem je Centar za socijalni rad oduzeo decu i koji je, kada se suočio sa tim lancem birokratije i korupcije, rešio da peške ode za Beograd. Pročitavši to, odmah sam se setio filma Paris, Texas i filmičnosti koju to putovanje peške ima u sebi. Đorđe je već u tom trenutku bio ispred Ministarstva za rad i ja sam otišao da razgovaram sa njim. Družili smo se nekoliko dana, pružio sam mu podršku i odlučio da o tome želim da snimim film. On nije krenuo na to putovanje da bi pokazao bunt; on zapravo ni sam nije siguran zašto, ali vođen nekim impulsom on je samo krenuo. Bilo mi je interesantno da pravim film o čoveku, koji, boreći se sa nepravdom, ne racionalno, već duboko intuitivno, kreće na neko, gotovo mitsko putovanje.

S obzirom da je lik Oca zasnovan na Đorđu Joksimoviću, hoće li on biti na premijeri i kakvu njegovu reakciju očekujete?

Đorđe će svakako biti premijeri. Ovaj film je zasnovan na nekim događajima iz njegovog života, ali mi smo u samom scenariju od toga dosta odmakli. Rađenje filmova po istinitom događaju su radili Gordan Mihić i reditelj Ljubiša Kozomora, pripadnici crnog talasa, jer su uzimali priče iz novinskih članaka i to ima svoju autentičnost i životnost; ali s druge strane, život je uvek zanimljiviji od filma, umetnosti uopšte, te ako ostane samo na tim događajima postane isuviše ilustrativno. Moja teorija je da, ako se film radi po istinitom događaju, on mora da postane film o nečemu drugom. Tako dobija poetsku snagu i istinu; neku koja nije ona životna istina.

Glumac Goran Bogdan koji tumači Oca, tokom spremanja uloge je za dva meseca izgubio dvadeset kilograma. Pored fizičkih priprema, kako je izgledala vaša saradnja na građenju tog lika?

Dosta dugo smo radili na tome. Tokom ta dva meseca, on je svakodnevno imao treninge koji su trajali po nekoliko sati i bio je na veoma striktnom režimu ishrane, a pre i posle treninga smo imali probe, sveukupno između pet i šest sati dnevno. Prolazili smo kroz scenario, govorili o ideji, o liku, analizirali; ozbiljno smo radili na tome jer je to takav zadatak. Bilo je potrebno da uđemo u svet jednog čoveka, svet kojem mi ne pripadamo, svet izuetnog siromaštva, a ni Goran ni ja nismo iz tog miljea. Glavni zadatak je bio da on glumi kao naturščik i da sve bude gotovo dokumentaristički, a da promena koja stiže na kraju bude ogromna, ali potpuno neprimetna. Ima jedna rečenica Abasa Kiarostamija, koja je za mene jako važna – pitali su ga šta je za njega dobar film, a on je odgovorio: Pa onaj kojem verujemo. Dakle cilj je bio da verujemo tom čoveku, da verujemo njegovim problemima i svemu onome što mu se događa.

A kada su u pitanju naturščici, po kom principu ste izabrali decu koja glume u Vašem filmu?

Bilo je organizovano veliko probno snimanje. Probali smo rad sa gotovo svom decom iz opština Prijepolje, Priboj, Sjenica, Tutin, Nova Varoš, jer je moj kasting direktor imao ideju da deca moraju biti iz tog kraja gde snimamo film i bio je u pravu. Dečaka, Muharema Hamzića, brzo smo našli. Čim se predstavio meni je bilo jasno da će on igrati tu ulogu. On nam je dao ključ kako Goran treba da igra. To je ta isitinitost i ta jednostavnost i ta ogoljenost koju taj dečak sam sa sobom nosi. To mi je bilo jako važno. Takođe, to su deca koja ne idu ni u kakve dramske grupe, ne znaju ništa o filmu i pozorištu i došli su u sve to potpuno čisti i bez ikakvog predznanja, što je za ovakve stvari jako dobro.

S obzirom da Vaš film otvara ovogodišnji FEST, da li i sami planirate da pogledate neke filmove na festivalu?

Uvek na FEST-u gledam što više filmova mogu, uvek mu se radujem i uvek je za mene bio najvažniji događaj, još od tinejdžerskih dana, kada sam odlučio da se bavim filmom. Gotovo sve najvažnije filmove u životu, u tom periodu, video sam na FEST-u. U Sava centru smo se krili ispod klupa kako ne bi plaćali karte. Ima dosta filmova koje bih želeo ove godine da pogledam.

Koji filmovi ili filmski autori Vam prvo padnu na pamet kad pomislite na FEST?

Osamdesetih sam počeo da gledam filmove. Film koji sam gledao na FEST-u, Idi i gledaj, Elema Klimova, me je potpuno rasturio. Pamtim takođe i film Mišima, Pola Šredera. To su ostvarenja koja su na mene puno uticala.

<<  Mart 2024  >>
 po  ut  sr  če  pe  su  ne 
    

Putopisi, Intervjui..