Vesti & Vesti

On Saturday the 21st of May unique event will take place in club Sasazu as Markus Schulz will beshowcasing his “Open To Close” concept in Prague. The event starts at 22:00hr and will end around 5:00hr(or maybe evena bit later)! Throughout the whole night only the legend Markus Schulzwill be on the decks andhe will present himself in three different phases. First offas a warm-up DJ, then he’ll take on the headlining spot as he would normally do as the star of the night and in the third phase he’ll transform into an after hour DJ, who will wrap up the night in unicorn slayer -style. It’s definitely going to be one of those nights for the booksto remember!

Read the Markus Schulz interviewabout the release of his “Watch The World” album and the “Open to Close” concept:

Your new album "Watch the World" has had a very different approach taken to its production. Can you explain what that approach is?

It certainly is. Artist albums are always huge milestones in the career of a DJ, so because of this, having already completed five of them in the space of a decade, I wanted to spent some time reflecting and evaluating on what would be an appropriate and exciting next step to move forward.

Therefore, during this initial brainstorming period, my mind cast back to the days of my youth. Having experienced a difficult childhood, I found more solace than normal with things I enjoyed. When I was at school, the one subject I excelled at was creative writing, and my teachers would always be encouraging me to try it as often as possible. However, even at that age, having fallen in love with music and listening to the radio, I was so determined to chase my dream of becoming a DJ, even at the expense of everything else.

When doors began to open for me on the DJ front, the next step for me was moving into production. And when you are at that young age, you expend all of your creative energy into the music - playing around with the synthesizers and turning the knobs. So my desire for creative writing began to fade away over time.

The first production which was born out of this approach was Destiny, featuring Delacey, and as we know it has gone on to become one of those very special moments in my livesets today, because of how deeply fans worldwide have attached themselves to its subject matter. Because of its success, it gave me more confidence to spearhead an entire album with a songwriting backbone.

But now, having completed Watch the World, on a personal level it’s very gratifying to me to delve into an interest that was there in my youth, but had faded away as my DJ career began. It feels like a flame inside me has been reignited. 17 tracks later, the Watch the World album is ready with amazing stories waiting to be heard by everyone.

Your album includes 17 songs, but ten of them are presented in both original and acoustic versions. What do you think are the particular rewards and risks of doing this?

With the exception of Destiny and Fears, the acoustic versions that appear on the second disc of the album were produced prior to the original, disc one versions. This was mostly prompted through the creation of Facedown.

Because of the story involved in Facedown - where it’s two people who have screwed up in their lives to the point where they have nothing but each other, and their plea is for each of them to stick with the other through this difficult time, coming out on the other side intact. The radio edit, a more acoustic driven version with basic percussion, was deliberately the interpretation I wanted people to listen to first - to listen closely to the words and understand the story, and of course the big club version with the trance riffs would be the one you would hear me play in my livesets.

Following on from that, and because people appreciated the value in the story, it became more apparent to me that writing the song with a basic guitar melody was the best way forward to complete the Watch the World album. So that was how the “acoustic disc” so to speak became a reality, and of course it made sense to go back and do Destiny in that style.

It was a risk of course in putting the acoustic version of Facedown out first, because inevitably there would be a portion of people freaking out that it was such a different sound to what they expected from me, but I continually emphasized that the main version everyone would hear would come soon after, and when people became used to the song, it didn’t become an issue anymore.

What I have learned through this album process in particular is that if you have written a song that is great, then whatever music you surround it with, it will also sound great. That really hit home with me above everything else, and exploring that side with the acoustic versions was a very valuable experience.

You were working for your new album with some artists we know from your last two Scream albums already, but there are few new voices too. How did you find them?

Meeting the majority of the singers came about thanks to a series of special writing camps, which were kindly arranged by my management. There were four in total - three in Los Angeles and one in Bucharest, with additional writing and production done in London, my apartment in Berlin, and of course at home in the Coldharbour studios in Miami.

It was a case of meeting the singers, sharing the stories I was trying to convey through words into creating a song, and striking a chord of familiarity between the words and their voice. The likes of Destiny, Summer Dream and InThe Night, were created in this fashion. Out of the Bucharest sessions yielded Facedown, Soldier and You & I.

As well as the new singers, some of course are familiar faces from previous work, such as Victoria Horn / Lady V, who had worked with me on Erase You and Winter Kills Me. She was in LA at the same time I was attending one of the camps, so she came over and we created what ended up being Watch the World. I’m delighted to have her as part of this album, and indeed on the title track.

What I have always strived to achieve with every album is provide a platform for new singers to be showcased, and it’s a passion for me to seek out new talent and share ideas with them. Having such a rich array of talent to work with through the writing camps was a blessing for me. I am also a believer that being able to work with a fellow collaborator in person is so advantageous, because it means that if a sung lyric line or technique needs to be changed, it can be done on the spot in the studio, rather than having to wait back and forth while working remotely.

Your new video for "Love Me Like You Never Did" went online last week. What was the story behind this particular song?

Yes, that came about during the week of the Los Angeles camp when both Ferry Corsten and I were there together, primarily for developing ideas for future New World Punx material, but with the agreement that if there was something in the works that either of us wanted as material for our own individual careers, then we would give each other our blessing.

We met Ethan Thompson during that week, and both of us immediately found a rapport with him. If you follow Ferry’s recent work, you’ll know that he sang on Heart’s Beating Faster, from the final Hello World EP.

As soon as I heard his voice, my vision for writing with him was to come up with something euphoric, something that would be the closing track of the night. Whether it is at a festival while fireworks light up the sky overhead or a club where the confetti flies during the last song of the night, I wanted this track to be the casting call for that moment. I’m really happy with how it turned out.

I have been using it as the closing track of all my regular length sets on this tour so far, and it has been a really nice note to round off the evening.

According to the video for the acoustic version of ‘You And I’ I would say, that this song is one of your favorites from the new album. What were your inspirations behind this song?

Yeah for sure. You know, she deserves so much credit towards being the inspiration behind unlocking this songwriting path for me, because of her own experience in the field and being able to help me find the courage to write what I felt on the inside. And she’s also my partner in crime on the road, seeing the same things I see throughout the crazy life of travel and touring, so You & I is a reflection of those experiences.

Adina will be in Prague to perform live, so I have no doubt that song will be a big favorite for everyone there.

You will present your new album in Prague during the open-to-close set. Can you tell us a little bit more about this concept?

Well, the most important aspect of the entire night is that it is an open to close solo set, which as you guys know is the type of occasion I adore the most - I need nights like these for my soul, because I am only willing to do them in cities with a deeply valued connection between myself and the fans, and of course Prague is arguably the most important city in all of Europe for me.

The “main portion” of the night is essentially celebrating the Watch the World album - showcasing the tracks in the live setting with singers and the big visual presentation, but you will also have the traditional progressive warmup and afterhours rabbithole portions on either side. So it’s the entire journey across the Markus Schulz spectrum of sound, with the main emphasis on the Watch the World songs.

Ahead of SaSaZu, do you have a message for all the fans in Czech Republic and Slovakia?

Sure do. As always a huge thank you to you guys for your incredible support, week after week. I see so many of you commenting and supporting during Global DJ Broadcast and your messages on social media, so I am delighted to be able to come back to the country once again to compliment the annual Transmission extravaganza.

And I am so proud to be coming to Prague for an open to close solo set at SaSaZu. All week my mind has been reflecting back to the importance of the Prague ’11 release party at that same venue, and I think Saturday 21st will be among the most important gigs for me in the country. So I look forward to all the fans travelling from within Czech Republic, as well as from Slovakia, Slovenia, Poland, Hungary, Netherlands, Germany, UK and even further afield. Let’s make it a night that the collective Schulz Army will remember for a very long time to come.

Avangardni art-rok novotalasni sastav Tuxedomoon, održaće koncert 18. maja u sali Amerikana Doma omladine Beograda. Tom prilikom će u celosti izvesti svoj čuveni prvenac „Half Mute“, ploču koja je izmenila tokove popularne muzike i koja je proglašena za remek delo. U našem regionu će posetiti samo Beograd, što daje dodatnu važnost ovom jedinstvenom koncertu. Više o predstojećem nastupu i aktuelnostima u bendu, rekao nam je Steven Brown, jedan od osnivača benda Tuxedomoon, multinstrumentalista i umetnička ličnost.

Na sceni ste prisutni od 70-ih, a gotovo svaki vaš album je proglašen za klasik. Kakvo je interesovanje publike danas za vrstu muzike koju stvarate? Kako je bendu uspelo da odoli komercijalnim trendovima i da neguje jedinstveni art-rok imidž?

- Mislim da se odgovor može pronaći u pitanju koje ste postavili, budući da publika poštuje to što i dan danas odolevamo komercijalnim trendovima. To je učinjeno usled manjka alternative i nije predodređeno nekom dogmom ili šemom. Sloboda ima svoju cenu koju morate da platite i to je jednostavno tako.

Kao deo turneje kojom obeležavate godišnjicu vašeg dobro poznatog izdanja “Half Mute”, održaćete koncert i u Beogradu. Šta publika može da očekuje od ovog nastupa?

- Po prvi put ćemo pred publikom izvesti u celini naš album “Half Mute”. Izvešćemo pesme na način koji će biti verodostojan originalnim snimcima.

Možete li iz današnje perspektive oceniti kakav je uticaj “Half Mute” imao na druge muzičare i ko je sve i na koji način, tokom svih ovih decenija, bio generalno inspirisan vašim radom?

- Osnovna ideja benda Tuxedomoon bila je da premostimo jaz koji postoji između savremene i elektronske muzike, onoga što se izučava na univerzitetima i sluša rok u klubovima. Da bismo to uradili, trudili smo se da izmestimo eksperimentalnu muziku sa univerziteta u javnu arenu. Mislim da je to do današnjeg dana ostao naš ideal i cilj kome težimo. Možda smo na neki način i postigli nešto na tom putu.

U 2015. godini ste, zajedno sa sastavom Cult with no name, objavili saundtrek za dokumentarni film “Blue Velvet Revisted”. Kako je došlo do ovog projekta?

- Cult with no Name je bend sa kojim se družimo i kada su nas pozvali da im se priključimo na tom projektu bili smo izuzetno počastvovani. U pitanju je dokumentarac koji govori o nastanku filma "Blue Velvet" Dejvida Linča, koji je za mene i mnoge druge bio neverovatno otkriće, i danas se smatra klasikom. Nestrpljivo očekujemo premijeru našeg rada na ovom projektu. Kada smo počeli sa radom, najpre smo zabeležili zajednički koncert u Atini. Nakon toga smo odvojeno slali pesme u Londonu, prvo ja iz Meksika, a onda Piter iz Njujorka i Blejn iz Atine. Uradili su sjajan posao kada su sve elemente zajedno ukombinovali za saundtrek.

Kakve su aktivnosti u planu za narednu godinu, kada bend obeležava 40 godina postojanja na muzičkoj sceni?

- Već smo proslavili 37. rođendan, tako da smo za sada oslobođeni bilo kakvog slavlja! Šalu na stranu, imamo dosta obaveza oko značajnih projekata kod kuće, a bavimo se i obezbeđivanjem sredstava za snimanje novog albuma Tuxedomoon.

Dom omladine Beograda i Beogradski džez festival tradicionalno organizuju koncert povodom Svetskog dana džeza, koji se kao deo UNESCO programa obeležava širom sveta 30. aprila. Ove godine publici će se predstaviti dve dame, originalne autorske ličnosti: Miona Deler Babić i Lia Pale. Posetioce prošlogodišnjeg Beogradskog džez festivala Lia Pale oduševila je izvođenjem albuma "My poet's Love". Na subotnjem koncertu u Domu omladine, ova talentovana, austrijska džez pevačica nove generacije, predstaviće projekat "Gone too far".

U pitanju je adaptacija ciklusa pesama Franca Šuberta "Winter Journey", za koje je aranžmane priredio Matijas Rueg. Sasvim je jasno: inteligentan i savestan rad na albumu doveo je do toga da Franc Šubert zvuči kao da je ispisao džez standarde, a glas Lie Pale lako prenosi melodije na sveden, ali tonski upečatljiv način.

Imali ste priliku da nastupite na 31. Beogradskom džez festivalu prošle godine. Kakvi su Vaši utisci?

Lia Pale: Beograd je veoma lep grad, pun života i energije. Čini se kao da Srbi ne spavaju i uvek su otvoreni. Moram da kažem da mi se dopala moja prva poseta Srbiji i jedva čekam opet da dođem.

Recite nam nešto o vašem albumu ,,Gone too far“ koji ćete predstaviti srpskoj publici.

Lia Pale: ,,Gone too far“ čine numere koje predstavljaju ciklus pesama ,,Winter Journey“ Franca Šuberta i Vihlelma Mulera. Ove pesme su magične i povešće vas na putovanje. To se meni desilo. Kada sam počela da pevam ,,Winter Journey“, moje putovanje je počelo u ovim pesmama. Matijas i ja smo radili zajedno protekle četiri godine i intenzivno sarađivali kako bismo pronašli sopstvenu interpretaciju ovih pesama. Matijas je aranžirao kompletan ciklus pesama i snimali smo ih tokom prošle godine, tako da je ove jeseni u planu izdavanje ,,Winter Journey 3“. To je putovanje lutalice koja ne odustaje, bez obzira na sve.

Šta srpska publika može očekivati od ovog koncerta koji je organizovan povodom Svetskog dana džeza? Sa kim ćete nastupiti?

Lia Pale: Ovim pesmama želimo da vas povedemo na putovanje sa nama. Muzika, poeme su o životu i svim njegovim stranama- ljubavi, bolu, usamljenosti i nadi. Pesme Franca Šuberta mogu da izraze sve i želeli bismo da iskusimo to putovanje sa vama. Te večeri našu ritam sekciju će činiti Hans Štraser (bas), Ingrid Oberkanins (perkusije), Matijas Rueg (klavir), Fabian Ruker (saksofon) i Lia Pale (vokal).

Koje poznate muzičare biste odabrali da budu deo Vašeg savršenog džez benda i zašto?

Lia Pale: To je teško pitanje. Zato što muzičari koje ja volim uglavnom pripradaju različitim žanrovima. To me je podsetilo na koncert gde Herbi Henkok svira Geršvinovu ,,Rapsodiju u plavom“ sa Gustavom Dudamelom kao dirigentom. Moram da kažem da me ovakve saradnje inspirišu. Kad razmislim o tome, zavidim gospodinu Frenku Sinatri na saradnji sa Kaunt Bejzijem. Često se pitam kakav je bio osećaj pevati pesmu sa tako velikim bendom. Sigurno je bilo slično letenju.

Koje aktivnosti su Vam u planu za budući period?

Lia Pale: Pre svega, izdavanje albuma ,,Winter Journey“ ove jeseni, i to sve dok radimo na sledećem koraku, našem narednom putovanju sa zbirkom pesama Roberta Šumana. Videćemo gde će nas to odvesti.

Film reditelja Dejana Zečevića "PROCEP" (THE RIFT)“ od četvrtka, 28. aprila stiže na redovne repertoare naših bioskopa. Snimanje je počelo krajem marta 2015., godinu dana posle premijere prethodnog filma, i mesec dana kasnije film je bio spreman za post-produkciju, koja je uključivala i CGI scene koje je vrhunski odradio beogradski studio Digitalkraft, poznat po svom radu za Hasbro i Marvel.

Milan Todorović je mladi srpski reditelj i producent, odgovara na neka pitanja a poznat po filmovima Zona mrtvih i Mamula. Po završetku Fakulteta dramskih umetnosti režirao je i producirao više kratkih filmova, dok nije osnovao svoju producentsku kuću.

Recite nam nešto o ekipi filma PROCEP?

Bilo je izuzetno zadovoljstvo okupiti ovu ekipu glumaca i autora da rade sa nama na filmu. Kada nam je moj omiljeni domaći reditelj, Dejan Zečević, posle gledanja radne verzije "Mamule" prišao sa idejom za Procep, odmah smo znali da će to biti naš sledeći projekat. Odlična glumačka ekipa je ipak najveća vrednost ove produkcije, i mislim da ih je Zeka maestralno vodio kroz priču i likove. Posebno mi je drago što sam ponovo sarađivao sa Kenom Forijem, koji je igrao glavnu ulogu u mom prvencu, “Zona mrtvih”, a sada se vratio, opet u Pančevo, da spreči novu apokalipsu. Trebalo bi da mu dignu spomenik u Pančevu.

Na ovom projektu ste producent. Da li je bilo neobično prepustiti rediteljsku palicu?

Zanimljivo mi je bilo da ovoga puta budem samo producent filma i da režiju prepustim iskusnom Zečeviću, a opet da sve bude uklopljeno u stil koji smo Marko Jocić i ja postavili našim prethodnim ostvarenjima. Naša standardna ekipa je radila u svim sektorima, a scenario su pisali Milan Konjević i Beri Kiting, autori “Mamule”, tako da smo bili mirni, da uz Dejana Zečevića, sve može da bude samo još interesantnije.

„Procep“ je zapravo prvi srpski SF film, koji nastavlja trend koji su producenti započeli s prethodnim filmovima – prvi srpski zombi film („Zona mrtvih“) i prvi srpski film sa stvorenjem („Mamula“). S obzirom na uspeh prethodnih filmova, a posebno sada, kad su eksperti u distribuciji i prodaji članovi produkcijskog tima, nema sumnje da će PROCEP biti prikazan publici širom sveta i da će produkcija nastaviti da snima još visoko kvalitetnih žanrovskih filmova za široku publiku.

Internacionalna glumačka ekipa nosi radnju ovog filma. Pored našeg osvedočenog umetnika Dragana Mićanovića, glavne uloge tumače Ken Fori, Katarina Čas, Monti Markam i mladi glumac, Denis Murić.

KEN FORI je poznati američki glumac i jedan od najprepoznatljivijih glumaca horor žanra, koji se proslavio ulogom u filmu Zora živih mrtvaca. Publika u Srbiji je imala priliku da ga vidi 2009. godine u filmu Zona mrtvih.

Recite nam nešto o vašem liku, Džonu Smitu.

Smit je dugogodišnji agent CIA i Interpola, koji se bliži penziji, ali je povučen s jedne istrage da bi pronašao jako bitne internacionalne podatke koji su se nalazili u svemirskom brodu koji se nedavno srušio u Srbiji. Smit je iskusan, malo iznuren, a neki u agenciji ga smatraju nepredvidljivim jer radi ono što on hoće. Razlog što je ostao toliko dugo, uprkos političkim manevrima da ga pošalju u penziju, jeste njegova neverovatna sposobnost da reši svaki slučaj na kom radi. Niko od agenata u istoriji CIA i Interpola nema takav rekord u rešavanju problema. Zaista je vuk samotnjak, ali klevetnici bi ga opisali i kao nekontrolisanu osobu.

Šta vas je privuklo da se priključite ovom projektu?

Scenario, rad s Milanom i Markom ponovo, plus poseta jednoj od mojih omiljenih zemalja i gradova na svetu. Građani Beograda i Pančeva dočekali su me raširenih ruku i pružili mi mogućnost da kao umetnik istražim, sarađujem i doživim neverovatno kreativno putovanje.

KATARINA ČAS je slovenačka glumica, koja je pored domaće ostvarila i uspešnu međunarodnu karijeru. Široj javnosti postala je poznata ulogama u filmovima Čuvar zakona (2011.) i Vuk sa Vol strita (2013.).

Recite nam nešto o saradnji sa Dejanom Zečevićem, rediteljem filma.

Ovo je moja prva saradnja sa Zečevićem. Znala sam da je dobar reditelj, ali kad sam ga upoznala, bila sam još više oduševljena. Super smo sarađivali, pričali puno o liku i o scenariju, o filmu i o svemu. Stvarno je super raditi sa njim, jer zna šta želi i jer zna da je dijalog izmedu glumca i reditelja vrlo važan. Bila je super sinergija izmedu nas. Mislim, da mogu reći da smo postali dobri prijatelji.

Da li vam je bilo teško da se poistovetite sa vašim likom, Liz Vejd?

Liz Vejd je kompleksna osoba. U njoj je puno emocija, zbog svega što se joj je u životu desilo. Ne bih previše pričala, da ne kažem previše o filmu. Nije mi bilo teško, da se ''ufuram'' u nju. Jedva sam čekala, da idem na ''emotional rollercoaster''. To mi je bio izazov.

Snimanje inače nije bilo lako. Imali smo puno noćnih termina, bilo je vrlo hladno, a onda sam još i slomila nogu na snimanju. Ali svejedno smo uspešno završili snimanje filma.

Šta mislite o žanrovskim filmovima na našim prostorima, pošto se ne snimaju često (horor, naučnafantastika i sl)?

Pa da. Nisam ih videla baš puno na našim prostorima. Ali inače volim i SF i horor filmove. Ali mislim, da je PROCEP u suštini drama, koja ima i elemente sci-fi-ja i trilera.

Kome biste preporučili da pogleda film PROCEP?

Svima koji su zainteresirani za avanturu i istraživanje nepoznatog.

DRAGAN MIĆANOVIĆ je naš poznati i uspešni filmski i pozorišni glumac, koji je ostvario i zapažen uspeh u inostranstvu. Glumačku karijeru započeo je krajem osamdesetih godina prošlog veka i do sada je više puta nagrađivan prestižnim odlikovanjima.

Recite nam nešto o liku Darka, koga igrate u filmu.

Darko je pripadnik Vojnobezbednosne agencije koji dobija zadatak da prati naučnika i dvoje agenata iz inostranstva, na njihovom krajnje neuobičajenom zadatku. Negde u okolini Beograda pao je satelit i izgubio signal i njihov zadatak je da provere šta se zapravo desilo. Kao domaćin, ja ih u toj misliji pratim. Ispostavlja se da nije satelit u pitanju već nešto potpuno drugo, da ne otkrivam detalje, ali nakon toga sledi gomila peripetija. Bilo mi je zadovoljstvo da tumačim ovaj lik. Film je ceo na engleskom, a ja volim da eksperimentišem sa jezicima, da igram na stranom jeziku. Sve ovo bila je jedna lepa avantura.

Da li vam je snimanje bilo naporno, i da li želite da podelite sa nama neku anegdotu?

Jeste bilo naporno. Produkcija je danas u Srbiji, nažalost, vrlo ograničena kada su budžeti u pitanju i mora da se radi brzo i efikasno. Objekat u kome smo snimali, to je jedna stara fabrika u okolini Pančeva, izgleda kao iz apokalipse, a snimali smo uglavnom noću, tako da je i hladnoća mnogo uticala. Ali kada se sada setim svega toga, bilo je to jedno lepo iskustvo i ništa nije bilo preterano teško. Producenti filma su već postali moji prijatelji, nismo samo poslovni saradnici i sa njima je uvek zadovoljstvo raditi. Imali smo veliki peh na snimanju, nije baš anegdota. Glavna glumica, Katarina, koja nosi ceo film, kada smo snimali scenu mog ranjavanja i izvlačenja iz te pucnjave, izvrnula je nogu i ostatak snimanja provela u gipsu. To i nije baš prijatno. Morali smo da se prilagođavamo nezgodnoj situaciji, ali ni to nas nije sprečilo da završimo film. A snimiti film je veliki uspeh.

MONTI MARKAM je filmski i televizijski veteran holivudskog filma, poznat po ulogama u „A-Timu“, „Čuvarima plaže“ i uspešnom hororu iz 2015. „Mi smo još tu”.

Otkrijte nam ko je Dajsart.

Dajsart, poslednji astronaut koji je šetao po Mesecu, je izuzetan i komplikovan naučnik. Njegov život je bio izmučen užasnim i misterioznim gubitkom njegovog prijatelja i kolege astronauta na njihovoj poslednjoj misiji na Mesecu. Sad, iako ozbiljno bolestan, odlazi do tajnog mesta pada u nadi da će naći odgovore i otkriti sudbinu svog druga. Ono što će naći je nezamislivo.

Ovo je prvi put da sarađujete sa rediteljem Dejanom Zečevićem. Recite nam nešto o saradnji sa njim.

Dejan je jedan od najtalentovanijih i najimpresivnijih režisera s kojima sam sarađivao. Znao sam za njegove filmove i reputaciju i gledao sam njegov film “Neprijatelj”. Nekoliko puta smo dugo razgovarali telefonom o scenariju i lokacijama i jedva sam čekao da počnemo da radimo zajedno. Sve je bilo kao što sam se i nadao. Iako smo većinom snimali noću, po hladnom vremenu, na teškim lokacijama, Zekina energija i otkačeni smisao za humor učinili su da ovo bude najkreativnije i najupečatljivije iskustvo. Osećam se veoma srećnim zbog toga.

Drugi Techno Drive, u organizaciji Route 011, biće održan u subotu, 2. aprila, u Magacinu Depo (Travnička 3). Na ovom događaju, nezaobilaznom u kalendaru ljubitelja elektronske muzike, nastupiće gosti iz inostranstva Billy Nasty (Velika Britanija) i Nikola Gala (Grčka), uz podršku domaćih snaga: Dejana Milićevića, Speedy-ja i Marka Milosavljevića.

Veteran elektronske muzike, Billy Nasty, više puta je boravio u našoj zemlji, ali se u Beograd vraća posle dužeg vremena. Tokom više od 25 godina na sceni, nastupao je širom sveta i sarađivao sa mnogim poznatim imenima elektronske scene, a osnivač je dve izdavačke kuće: Tortured Records i Electrix Records. Ovaj vlasnik Ginisovog rekorda za prvu DJ miks kompilaciju na svetu je pravi „čovek vinila“ i smatra da je digitalizacija oduzela dinamičnost DJ nastupima.

„Poštujem tehničke inovacije, ali se radujem tome što su se ploče vratile u igru. U kolekciji imam blizu 20.000 ploča koje sam sakupljao više od 30 godina i za mene taj fizički format ne može ni na koji način da bude zamenjen računarskim fajlom. To nije taj osećaj i drago mi je što to prepoznaju nove generacije klabera. Publika u Srbiji ima odličnu energiju i jedva čekam da vidim staru ekipu, ali i one sa kojima se ranije nisam susretao. Zahvaljujem se svima u vašoj zemlji, koji me podržavaju svih ovih godina i pozivam ih na Techno Drive, za koji pripremam specijalan DJ set na vinilima.“

Predstavnik grčke elektronske scene, Nikola Gala, aktivniji je kao producent i imao je zapažene singlove i vinile u saradnji sa poznatim svetskim producentima kao što su Marco Bailey, Mark Broom, Par Grindvik i Dustin Zahn. Vlasnik je izdavačke kuće Escada Music, a posle nastupa u različitim delovima sveta (Tokio, London, Madrid, Moskva, Stokholm, Berlin i drugi gradovi) ovog vikenda će imati debi pred beogradskom publikom.

„Uvek je izazov nastupati negde prvi put, ali verujem da ću se u Beogradu osećati kao kod kuće jer dolazim iz balkanske zemlje. Siguran sam da postoji povezanost između grčke i srpske publike, koju ne poznajem dovoljno, ali nema sumnje da je dobra, sudeći po tome što imate kvalitetne producente i DJ-eve, poput Marka Nastića. Veoma se radujem nastupu na ovoj žurci i pozivam sve da dođu u najboljem raspoloženju i da uživaju“.

Cena ulaznice u pretprodaji iznosi 850 dinara i može se kupiti na svim prodajnim mestima Eventim-a i DD Tickets-a, dok će cena karte na ulazu biti viša.

Oficijelni after party biće održan u klubu KPTM (Žorža Klemansoa 22) u nedelju, 3. aprila od 5 časova. Za muziku su zaduženi Luka Vuković i Ivan Radojević, dvojac koji stoji iza organizacije 031 Republic.

Duše. Snovi. Prošlost. Sećanja. Šta ostane kada ono što volimo ne može više da se dodirne, niti vidi. Kada prošlost postane življa od sadašnjost. U ime progresa Jugoslavija je 1971. potopila grad na Dunavu. Izgradnja hidroelektrane je bio najbitniji cilj, a stari Donji Milanovac i njegovi meštani su mu se našli na putu. Hiljade ljudi ostalo je bez rodnog grada. Dunav, vrste riba i klima su promenjeni zauvek. Njihovi glasovi i osećanja nadglasani „progresom“.Pet decenija kasnije potopljeni grad još uvek živi u njihovim snovima, sećanjima i svakodnevici. Grad je postao duh koji još uvek ne da mira svojim meštanima.

- Kako ste odlučili da se bavite ovom pričom o potopljenom gradu? Da li ste vi iz tog kraja, da li vam je bila poznata od ranije…?

Nisam odatle, i nikad nisam ranije bila tamo. Sticajem okolnosti, 2009. sam turistički otišla na mesto koje se zove Kapetan Mišin breg, nalazi se tačno iznad Dunava. Domaćin mi je bio čika Žika, i dok smo sedeli na kafi, gledali kako je Dunav prelep i razmšiljali kako sve to sa nekim jedrilicama može da izgleda kao more, turistički elitistički, u tom momentu me je presekla njegova priča, kad je pokazao u pravcu Dunava i rekao „Ovde je bila moja kuća“. Potom je krenula njegova priča da svako može da se vrati na svoje ognjište, pa čak i posle rata, ostao je neki temelj, neko drvo, a njegovo jednostavno više ne postoji, tamo je voda. Sve što je pričao je mene na nesvesnom nivou udaralo, ni dan danas ne znam šta je to u meni što me je približilo ovoj temi.

Kad sam se vratila u Beograd, naredne 2 godine sam svima pričala tu priču i šta sam osetila, nije mi davala mira, dok mi jedna prijateljica nije rekla da je red da se vratim tamo jer očigledno ima nečeg za mene. Kako sam donela tu odluku, počele su da se otvaraju stvari. Bio je čudan susret sa tim ljudima, kao da su čekali da neko dođe, kako je rekao jedan čovek „Ja već deset godina znam da treba da se snimi film na ovu temu, da ništa nije zabeleženo, ali nisam znao kako da napravim prvi korak.“ Kao da je tamo došao momenat da se progovori o toj temi, a ja sam se pojavila. Filmski centar Srbije je prepoznao značaj ovog filma, dobili smo i podršku lokalne samouprave opštine Majdanpek, i krenuli u realizaciju. Godinu i po dana je trajalo snimanje na terenu, a ceo rad na filmu više od tri godine, plus istraživanje pre toga.

- S kojim ciljem ste ušli u ovaj projekat, šta vas je tu privuklo?

Ja čak nisam ni znala šta se tu tačno desilo, samo sam znala da neki ljudi veruju da su njihovi duša i srce ostali potopljeni u vodi, i da svaki dan odlaze u prošlost da bi živeli u sadašnjosti. Ta emocija je nešto što oseća svako kome je neko bližnji nestao sa ovog materijalnog sveta, to je neka univerzalna emocija, samo što je ovde veoma eksplicitna. Imate grupu ljudi koja je u jednom momentu ostala bez rodnog grada, imate društvo koje nije imalo mnogo razumevanja prema tome, i imate državu koja je više razmišljala o cilju, nego na koji način će to uraditi. To preseljenje, sam taj događaj, mi nije glavni cilj, meni u svim filmovima provejava isti lajtmotiv, traženje prošlosti u sadašnjosti. Iznova ga nalazim u temama koje mi dolaze, a teme pratim po srcu, tamo gde mi srce zaigra, emocija proradi, to mi govori da treba da radim. Nekim čudom kad pogledam unazad par godina, moji filmovi imaju isti lajt motiv, odnos pozicije prošlosti u sadašnjosti. Ja poštujem prošlost, ali ona nije predmet mog interestovanja.

- Jedna žena kaže da se njen muž i njegova generacija stalno prisećaju prošlosti „kao bolesni“...

Ta žena je toliko tužna i bespomoćna da pomogne mužu i sinu koji je pokupio očevu emociju, ona ih naziva bolesnim jer se kao sekta skupljaju, imaju potrebu za kolektivnim sećanjem. Oni stalno prebrojavaju koliko je klupa bilo u centralnom parku, koliko projekcija u bioskopu, do tančina se stalno preslišavaju jer imaju osećaj da je to toliko otišlo od njih, a ne znaju kako da ga dozovu.

- Kakav je odnos mlađih generacija prema uspomenama starijih?

Nemam jednostavan odgovor na ovo pitanje. Tu je došlo do nekog kočenja u prenosu emocija između generacija. Generacija koja je doživela ovu traumu se negde zakočila, njihova žrtva i sudbina nisu ispoštovane na generalnom nivou. Kad vi zakočite bilo koju emociju, ne puštate je dalje, ne znate kako da je prenesete u informaciju. Oni su pokušavali sa jako puno zaustavljene i bolne emocije da prenesu informaciju deci, ali kao da ta informacija nije stigla do njih do kraja, ja ne mislim da je to nezainteresovanih, nego odbijanje. Toliko je bolno slušati kad ovi ljudi govore o tome, mnogi ne žele da čuju tuđu bol, da budu blizu negativnih emocija. Ako ste vi mladi, ako niste spremni da to nosite, ne želite da slušate tu priču. Zatekla sam se jednom sa unucima nekadašnjih meštana potopljenog grada, na lokaciji na 4km udaljenoj od potopljenog grada i pitala sam ih gde se nalazi, a oni nisu znali. Nemoguće je da to ne znaju, to je jednostavno odbijanje, vi osećate u njihovom govoru odbijanje da na bilo koji način razmišljaju na tu temu.

S jedne strane imate pripadnike takve mlađe generacije, s druge strane imate potomke koji su toliko u svemu tome. Jedan od njih je rekao da nema rodni grad, iako je rođen u novom Donjem Milanovcu. Postao je kapetan i plovi Dunavom, retko je na kopnu, jer on ne želi da ima rodni grad i da ako ostane bez njega celog života nosi tako bolnu emociju kao i njegov otac. Mislim da se u tome što je rekao najbolje krije odgovor. Takođe, meštani starog Donjeg Milanovca su se osetili izolovanim posle preseljenja, promenio se sastav stanovništva u tom kraju. To je bio ogroman projekat, izgradnja hidroelektrane Đerdap je trajala oko 7 godina, došli su iz raznih krajeva inženjeri, radnici, i neki od njih su odlučili da ostanu. Isto tako stanovništvo iz okolnih mesta je tu prešlo. Kad je zaživeo taj grad, ljudi iz starog Donjeg Milanovca su se izolovali, povukli se, a onda su počeli da se nalaze, stalno se ispočetka preslišavaju i na taj način čuvaju tu emociju.

- Interesantno je da je ovo treća lokacija Donjeg Milanovca, on je već jednom bio seljen.

Prvo je bio grad Poreč, ali ne može se reći da je ista stvar, ovaj grad je sistematski potopljen, a Poreč je bio plavljen, zbog čega je odlučeno da se sagradi novi grad, ali niko nije potopio Poreč. Tamo je ostalo utvrđenje, crkve, to je stajalo dok nije sve bilo potopljeno zajedno sa Donjim Milanovcem.

Pored Donjeg Milanovca, bilo je tu i njiva na koje su ljudi odlazili, vinogradi, obradiva zemlja, a da ne pričam o arheološkom nalazištu. Srejović je došao do prvog, osnovnog nivoa, najverovatnije tamo postoje mnogo dublji slojevi, međutim ceo taj prostor je poplavljen. Da ne pričam o poljoprivredi, sada nema zemlje, to je bukvalno put uz samu obalu koji ide gore u brdo, a ranije je bilo priobalja, ravnice, plaže, kažu da je bio neki neverovatan beli pesak. Kažu da je u to vreme izmereno da je Donji Milanovac imao najveći broj sunčanih dana, a sad se to promenilo, ekosistem se promenio.

Meštani taj deo ne zovu Dunav nego jezero jer to uopšte nije karakter Dunava kao u ostatku rečnog toka. Smanjen je broj virova, mnogo je pitomije, ali dosta se blata i mulja stvara. Ja nisam stručno lice, nisam ekolog, nisam radila ispitivanja, samo govorim ono što sam čula od meštana. Kažu da je taj deo čak i u rimsko doba služio za oporavak vojnika, jer je imao neverovatnu klimu, posebno za bolesti pluća, a u poslednjih 30 godina se dosta ljudi sa astmom rađa. Užasno veliki broj vrsta ribe je nestao. Taj deo Srbije je bio jedan od većih proizvođača ikre, oni to nisu zvali kavijar nego riblji ajvar, taj kraj je živeo od ribolova.

- Znači na kraju je bilo više štete nego koristi?

Ne želim da dovodim u pitanje izgradnju brane, ni u jednom momentu u filmu nije pitanje da li je to trebalo da se dogodi ili ne. Donji Milanovac je samo jedan od sto i nešto gradova u celom svetu kome se to desilo, ovo nije priča o SFRJ ili srpskom mentalitetu, ovo je priča o čoveku koji se pogordi. Kako ja da sudim da li je dobro izgraditi branu ili ne, morala bih da odem mnogo dalje u prošlost i postavim pitanje čoveku gde je krenuo, do koje mere misli da može da prekraja prirodu za svoje potrebe. Ne mogu da govorim u kontekstu SFRJ i izgradnji brane, to je više pitanje koji su ciljevi ljudske vrste i do koje mere čovek misli da ima pravo da se meša. Mi mislimo da smo mnogo pametni kao vrsta i da smo prilagodili sve nama, ali priroda je mnogo jača, naći će svoj način kako da se izbori za balans u ekosistemu u kome je čovek jedan mali deo. To se radi od druge polovine dvadesetog veka, kad je čovek pomislio da je veći od Boga, od prirode, našao je opravdanje za svaku stvar koju radi.

- Recite nam nešto o projektu s razglednicama iz potopljenog grada.

Ideja je da krenemo da prikupljamo sećanja ljudi iz celog sveta kojima je potopljen grad, ili su potomci tih ljudi, i želimo da napravimo neku vrstu malog muzeja. Donji Milanovac je početak toga, samo na teritoriji Đerdapa i s naše i rumunske strane je potopljeno još gradova i sela. Koristim svaku priliku da pozovem ljude koje je zadesila slična sudbina ili znaju nekoga koga je i da nam putem naše rubrike razglednica na sajtu pošalju svoju priču o potopljenom gradu (www.potopfilm.com).

Ne verujem da film može drastično da promeni nešto, ali može da skrene pažnju, da se neke stvari koje se nisu poštovale na vreme zapišu, pa možda se i nešto slično neće ponoviti. U Donjem Milanovcu ne postoji čak ni tabla, obeležje tog potopljenog grada. Film je ponovo pokrenuo to pitanje i nadam se da će se uskoro i to promeniti, bar su takve želje nekadašnjih stanovnika i ljudi iz lokalne samouprave.

film Potop je na programu u Domu omladine u velikoj sali u četvrtak 24. 3. u 21h

Domaće zvezde u usponu i glavni glumci u filmu “Panama” Slaven Došlo i Jovana Stojiljković, pred domaću premijeru, koja će biti održana 21. oktobra u 22:30 u Sava centru, govore o ostvarenju Pavla Vučkovića koje je ovih dana u žiži javnosti. Ulaznice za premijeru filma “Panama”, nalaze se u prodaji na blagajni Sava centra. Specijalna cena ulaznice za premijeru iznosi 250 dinara.