Zagrebačko kazalište mladih, popularni ZeKaeM, gostovaće na Sceni „Ljuba Tadić” u subotu 6. decembra u 20h sa predstavom Kako smo preživjele koja je nastala po motivima eseja Slavenke Drakulić i pričama glumica koje igraju u predstavi. Reditelj je Dino Mustafić a igraju: Ksenija Marinković, Nina Violić, Lucija Šerbedžija, Doris Šarić – Kukuljica, Urša Raukar, Nataša Dorčić, Jadranka Đokić i Katarina Bistrović-Darvaš.
Osam glumica zajedno sa gledaocima ponovo „proživljavaju” komunizam, rat, tranziciju ali i sadašnji trenutak. U prostoru teatra one svedoče o vremenu koje ih je promenilo.
“Osam glumica na sceni nastoji rekonstruirati jedno vrijeme kroz osobna sjećanja (mogu li sjećanja uopće biti kolektivna?), u ispovjednom tonu, obilježavajući prostor koji su zajednički dijelili i koji im još uvijek pripada. Koliko su sjećanja pouzdana, a koliko su subjektivna i koliko se kroz prijenos u njih upisuje sjećanje nekoga Drugoga? I potom, možemo li uopće rekonstruirati neko vrijeme u nekome drugom vremenu, svjesni da se ono čega se ne možemo prisjetiti ponavlja u postupku? I ako se freudističkom učenju neprozirnost traume smatra posebno odgovornom za ograničenost sjećanja, koliko doista možemo vjerovati sebi ili drugima pri subjektivnoj objavi nekog događaja otkrivenoga u zajedničkoj prošlosti? Njih osam tako će zajedno s gledateljima „proživjeti“ iznova komunizam, rat, tranziciju i ovu suvremenost, svjedočeći u prostoru teatra o vremenu koje ih je promijenilo. Njih osam projicirat će u te odvojene i povezane fragmente vremena vlastite i naše strahove, čežnje, nesnalaženja, nemoći, uspjehe, izgubljenosti, promašaje...
Njih osam pokušat će negdje zaustaviti vrijeme u nekoj boji, okusu, mirisu, dijelu rečenice, u intenzitetu neostvarene žudnje, zagubljenoj misli, otklonu, u perspektivi prošloga koje se ponavlja beskrajno, u bezgranično nikad dostignuto buđenje.U dodiru javnoga i osobnoga, na mjestu gdje se prelamaju zajednička sjećanja i zajedničke traume otvara se pukotina u koju upisujemo promašene susrete. Razlika koja nas razdvaja od onoga što se dogodilo, i to ponajprije ona vremenska toliko je duboka da je nikada, ni u sigurnosti jezika, nećemo uspjeti prijeći ili pokrpati. I dok ponavljanjem iznova budimo traumu u sebi, zavedeni nostalgijom prošlosti tjeskobne povijesne epohe prevodimo u uljepšane crtice iz vlastitog života.Trideset, dvadeset ili deset godina poslije svijet se mijenja i u onoj mjeri u kojoj mu mi dopuštano da se promijeni. Odrastajući ili stareći s vremenom ispisali smo jednu osobnu povijest koja se ponekad, točnije nerijetko, ne podudara s onom realnom. Nikada me ti ne gledaš tamo gdje te ja vidim – rekao bi psihoanalitičar, tumačeći obmanu u svakome stvarnom susretu. I koliko god naš susret s ovim prostorom i različitim vremenima koja su u njemu ispisivala znakovite promjene bio traumatičan, ipak smo ga preživjeli. Uz usputnu napomenu izvedenu iz ipak subjektivnog pitanja – jesmo li ga doista preživjeli?” - Dubravka Vrgoč
