U iščekivanju programa 18. Beogradskog festivala igre, Đulijerme Boteljo, koreograf i direktor trupe Alias iz Ženeve, razgovarao je sa novinarima. Ovaj brazilski umetnik sa stalnom adresom u Švajcarskoj, već je odavno miljenik beogradske publike. Praktično od prvog susreta, davne 2007. godine sa komadom “Težina sunđera” u Beogradskom dramskom pozorištu. Nakon toga, nizala su se gostovanja Aliasa, uvek na Festivalu igre i baš na ovoj sceni. Poslednja produkcija koju je Boteljo kreirao samo nekoliko meseci pre početka pandemije, nosi naslov “Normalno”. Ako okolnosti budu normalne, publika bi trebalo da je otkrije 23. i 24. marta!


Šta ovaj komad čini posebnim, osim činjenice da pandanje posle nekog vremena deluje umirujuće?

Ljudi mogu da projektuju svoja iskustva kroz ovo delo. Ali, ono što je pad za vas, za mene možda nije. Vi pad povezujete sa gubitkom balansa, sa padanjem. Vaš pad je drugačiji od mog, vaš strah je drugačiji od mog. To je zbog vaših iskustava, zbog onoga kroz šta ste prošli, što ste poneli sa sobom, zbog vaše kulture… Sve što nas čini -  čini nas posebnim,  jer je to materijal od koga smo sazdani. I zato ovu predstavu svako doživljava drugačije. Izvodili smo ovaj komad u Južnoj Americi i ljudi su bili jako emotivni, mnogi su plakali… To svakako nije bio cilj, već ljudi projektuju svoje neuspehe kroz padanje. A svi smo imali neuspehe, i to je povezano sa emocijama. Ovaj komad je kao ekran. Ljudi projektuju svoj život na njemu. Normalno je pasti, normalno je ponovo ustati, truditi se da ostanete na nogama, i mislim da je ova kriza koja nas je sve snašla -  upravo to. Komad govori upravo o onome što se trenutno dešava. Mnogo puta padamo, ne ide sve onako kako smo očekivali, ima mnogo neizvesnosti, ali mi nemamo izbora osim da ustanemo i idemo dalje.  

Na pitanje novinara kako je iz perspektive umetnika u Švajcarskoj izgledala prethodna godina, koreograf kaže:

Trebalo je da nastupamo krajem oktobra, imali smo raspored od šest predstava, ali se već drugog dana sve ponovo zatvorilo. I od tada je skoro sve zatvoreno. Situacija je užasna. Ipak, na neki način, ima nečeg živog u svemu. Situacija vas navodi da budete prisutni, da budete budni. Ima svojih dobrih strana.

Koji su izazovi sa kojima su se umetnici u Švajcarskoj susreli tokom prošle godine?

Meni je žao umetnika, oni gube svoje poslove i ostaju bez novca,mislim da je to najgore. Ista je situacija i sa tehničarima i sa svim drugim ljudima koji rade na organizaciji nastupa, koncerata, festivala i manifestacija, ljudi koji se bave zvukom, svetlom... Čak i vozači, ljudi koji su bili zaduženi za vožnje trupa tokom festivala. Sve je zaustavljeno. Postoji pomoć vlade, ali neki nemaju dovoljno, a ima i onih koji nemaju ništa. Skoro sam čuo da trećina umetnika u Švajcarskoj planira da promeni posao. Trećina umetnika u Švajcarskoj! To je užasno.

Maja je međunarodno objavljivana srpsko-američka autorka dvadeset dve knjige. Ona je priznata i nominovana pesnikinja, romanopisac, esejista, student na dva jezika i prevodilac, a nedavno ju je Svetski književni forum izabrao za njihovog međunarodnog ambasadora mira; a World Literature India proglasio je njihovim ambasadorom kulture i dobre volje; Globalno književno društvo kao svoju globalnu poetsku ikonu, a u Srbiji je ikona stila. U periodu 2019-20. dodeljeno joj je 11 međunarodnih pesničkih nagrada u Indiji, Italiji, Turskoj i Rumuniji, kao i Prvi srpski Oskar popularnosti. Član je američkog i srpskog PEN-a, Američke akademije pesnika, Udruženja književnika Srbije i Srpskog književnog društva. Maja je 2020. godine od gospodina Osmana Ozturka, predsednika udruženja za umetnost, kulturu i turizam u Istanbulu, nagrađena nagradom “Svetlost Galate”. Nagrada se dodeljuje za izuzetan doprinost poeziji i umetnosti, a dobilo je 64 umetnika iz 20 zemalja. Maja je trenutno u Njujorku, a kada se vrati u aprilu biće objavljenja njena najnovija knjiga “Devet života Milene Pavlović Barili” u izdanju Galerije i Fondacije “Barili” iz Požarevca. // Intervju je na engleskom jeziku...


An interview with Maja Herman-Sekuli

Thank you for taking time out from your busy schedule to chat to THE POET Maja. You have travelled quite extensively, but where are you originally from?

I was born in Belgrade, Serbia, (former Yugoslavia). I lived, and was educated there, as well as in UK, France, Italy and the USA. I did my Ph.D. in Comparative Literature at Princeton University, spent most of the '90s in the Far East with a base in Bangkok, and have had addresses at three continents at one time. Now I share my time between New York City and Belgrade. I am an international traveller since the age of 13, and have always felt a citizen of the world. I always carry Belgrade in my heart though.

Do you remember writing your first words of poetry?

No, perhaps it was writing poetry in my diary, but I don't remember. However I do remember writing my first novel, Voyage to Saturn at the age 12, as well as illustrating it and self-publishing it! Jules Verne obviously influenced me then! At that time my family was almost sure that I would be studying art, because I was getting all kinds of prizes for my art work, but my grandfather, who was a well-known painter said: yes, she has a talent for art but let us see what will happen after puberty

And he was right, after puberty I basically turned to writing and decided to study world literature rather than art. Although I still often experience the world visually - as a painter, but now I paint with words.

What were your early poetry influences?

I was an avid reader from an early age, and lived in a house full of books. I went to an elite school called "classical gymnasium" where I studied Latin from the age of ten, and ancient Greek from the age of 12. I then studied World Literature at the Belgrade University, spent a year at Hope College, Michigan studying drama, and did my doctorate in Comparative Literature at Princeton University - on parody and transgression in modernist novel and literature. I had many favourites among both the classics and the modernists, such as Aeschylus, Shakespeare, Thomas Mann, James Joyce, T.S. Eliot and Virginia Woolf, but not any particular direct early influences I can think of. As a child, I loved the above mentioned, Jules Verne and Mark Twain!

TESLA AND I


On top of the world I

in the poet's tower

up up there

in the grey sky

letting my thought out

singing in full voice

it is all rock and roll

it is all in those blades of grass

on the Bryant Park lawn

where Nikola Tesla fed

his beloved white dove

she then flew to him

to the stone tower

landed on the edge

of the New Yorker

Hotel window sill

up up there in the clouds

on the 33rd floor

in the garret

where they wed

among the stone faced griffons

as witnesses

where I dwell now

Among narrow gothic walls

Encircling his ascetic bed

trying to get into his head

to write a sonnet about

how he tamed Niagara falls

how he lit the first electric city

how he discovered magnetic waves

and about the earth energy

and the eternity he knew

writing

the great American ode

reciting it with gusle

as if it were a Serbian epic poem

about how he ended up here

the wizard

isolated and forgotten

although he changed the world

we live in

his world

lives in

my poem

Who influences you now?

I am my own influence. I digested the world literature and think it is crucial for a serious poet to be well-read in order to transgress previous poets and find his or her own unique voice. At one point, I was with Joseph Brodsky a Russian-American poet, essayist, and Nobel laureate, and we exchanged our experiences of writing poetry in two languages. My favourites in English are still Shakespeare's sonnets and Yeats. I love many American poets too, starting with Poe, and have translated some contemporaries such as Ann Sexton and Mark Strand, and I was invited to edit an anthology of modern Yugoslav poets for the University of Iowa. Of Serbian poets, my inspirations are Milos Crnjanski and Vasko Popa, known to English readers through translations by Ted Hughes, and more recently I am becoming more and more inspired by ancient Balkan myths and legends.

Does your Serbian background influence your writing?

Yes, of course! I was born among intellectuals; my farther was publicist and co-founder of a big publishing house; my stepfather, a professor and president of a university; and my grandfather was a famous painter, and so that helped me get a broad education and love for the arts. And recently, a lot of my writing is centred around Serbian culture, myths and legends. For example: my long poem Lady of Vinča is about the prehistoric Vinča culture (Ed: dated to the period 5700 - 4500 BCE, the Vinča was a Neolithic archaeological culture in south eastern Europe, in present-day Serbia, and smaller parts of Bulgaria, Kosovo, Macedonia and Romania), and my poem The Mighty Irina is about a Serbian medieval queen. My friend, the British poet and a Cambridge professor Richard Berengarten, wrote about both, claiming that I am the only Serbian poet after Vasko Popa that he knew of who dug deep into Serbian epics and myths. He also interpreted The Mighty Irina into pseudo-mediaeval English, because he wanted to archive in English the pseudo-epic quality he saw in my epic.

THE GRAND PLAN


The train moves on

from Penn station

it takes me to Princeton

over and over again

Ivy League that is the plan

what is their plan

I knew three American Poet Laureates

personally

two of them loved me but

it is not the grand plan

I will write one day

as soon as I resolve

enigma of the ducks

swimming with new ducklings

in my fountain

every spring

every early spring

in the city

love

is the only plan

Is it difficult to be a poet in your country?

I do not think it is easy to be a poet in any country, and I lived in few! In the former Yugoslavia, and in Serbia, most poets seem to become magazine or book publishing editors, and it is the same in the US, although they also have a chance to teach at a number of colleges. For most people, it is impossible to live on poetry alone. However, as I attended many international poetry festivals in last couple of years, I noticed a greater global need, almost hunger, for poetry than ever before! This gives me hope for poets to take leading roles in moving humanity towards a better and greater understanding of each other.

Describe your writing process; the process of transferring your original ideas in your mind into final words on paper.

I can get inspired by a detail, a word, a shadow, a flower or a glance; anything can trigger a poem in me, and then I write it down and re-read it and edit, and re-edit and cut, and cut, and cut! This is so very important; to read and read your work, and edit and re-edit. I think these days with Facebook, social media, and blogs, because it is so easy to publish it instantly online and get "likes" from their followers, there are so many people who write what they think is poetry without even reading or editing the raw product, I think this is the negative side of poetry on the web – there seems to be a lot more poets but a lot less good poetry.

How do you feel when you see your words in print?

I remember how excited I was as a sophomore in Belgrade, to see my first poems published in a prestigious literary journal. I had always felt in my heart that I was primarily a poet, and that was the first proof of it. Before that, I had already published various translations and essays, but this was a significant step forward. Since that first publication in a literary journal, I have been published internationally in prominent magazines and dailies, including  Politika in Belgrade and The Paris Review in New York. I do publish online but nothing compares to seeing your work in a form of physical book. I was lucky to be a published author in print and see my books in the windows of major bookstores in Belgrade. This is the ultimate thrill for any writer!

Tell me about the books you have published.

I have published twenty-two books so far; poems, essays, novels, too many to describe in detail. Each of my books is different in subject and they cross many genres. Recently I was privileged to have Guide through Maja Herman Sekulic's Literary World published by University of Montenegro, with all the essays on my work, interviews with me and 465 unit bibliography all in one place. Also, five of my books were co-published in last two years as Selected Works by two major Serbian publishers. One of the most important of those for me is the book of my selected poems called simply Poetry.

One of my most popular books - also used as a text book at some university seminars - is Sketches for Portraits. It is a collection of my essays and interviews with some of the most important and influential figures on the American Literary scene who I have befriended and/or collaborated with in the '80s and '90s, including people like Allen Ginsberg, Susan Sontag, Joseph Kosinsky, Mark Strand, Charles Simic, Arthur Miller, even Bob Dylan, and many more. I also have a book of travelogues The Jade Window, from the time I lived in the Far East. This has been translated into a number of major languages, and one of my recent long poems Love in the Corona Time was translated in twenty-five languages with illustrations by famous artists and e-published as a special edition by Alia Mundi as a 'oem that United the World'.

DAUGHTER OF SISYPHUS*


I

daughter of Sisyphus

of the Idealist

of the Crazy Revolutionary

of the Martyr

of the Nuthead

of the Great Man who

knew greatness

from when born

in the State

in the country

we so hate

that State

took my father away

when I was six

months old

threw him on the rocks

made him carry them

back and forth with no purpose

or gain

broke all his bones

tried to break his spirit

but

he resisted

a hero and a victim

in that State that is no more

His beautiful wife

my mother

alone

with me crying,

crying endlessly

had to flee to another city

not to hear

me cry

so desperately

because

I was used to being held

in his arms

being sung to

with lullaby

he wrote for me

in that house that is no more

She returned

after three days

and became

mother and father

to me

and this is how

my life began

in that land that is no more

in that State

we so love and we so hate

For the crime of cheating death, Sisyphus must push his boulder up the mountain only to have it roll back down each day. This poem is dedicated to all victims of Tito's regime who were sent to Goli otok (Naked Island) on the Adriatic in ex-Yugoslavia to endure years of hard labour 1948-1954 for the crimes of free thought.

What advice can you offer aspiring poets?

Always read and edit, and then re-read aloud your poems, so very important. And then publish as soon as you feel ready. Also, do not ever rely on Google translations to translate your poetry into different languages! Read as much poetry as you can from around the world; doing translations of great world poetry into your language can be the best school for any poet and writer.

What are your future plans as a writer and poet?

My last multi-genre book is a novel about the great Serbian-Italian-American artist and poet Milena Pavlovic Barilli. She has many parallels with Frida Kahlo. Milena exhibited in the same galleries as Kahlo in Paris and New York, was part of the Rome and Paris avant-garde, worked for Vogue in the '40s and died prematurely in New York. Hopefully it will also be produced as a film - because her art and life deserves it.

Thank you once again for your time Maja, and we look forward to reading a lot more work from you in the future.

Bh. glumac Emir Hadžihafizbegović u novom filmu Jasmile Žbanić “Quo Vadis, Aida?” glumi vojnika Vojske RS-a koji ulazi u Srebrenicu. Film je dostupan online na ondemand.kinomeetingpoint.ba za gledatelje u Bosni i Hercegovini, Srbiji, Crnoj Gori, Hrvatskoj, Sloveniji, Sjevernoj Makedoniji i Kosovu. U ekskluzivnom intervjuu za ondemand.kinomeetingpoint.ba Hadžihafizbegović govori o ulozi, filmu i nadi.


Film “Quo Vadis, Aida?” Jasmile Žbanić je film o Srebrenici. Šta Vam znači ovaj film, po čemu ćete pamtiti snimanje?

Mislim da je dobro da je ovaj film urađen sa jedne ozbiljne vremenske distance. Sve velike teme agresije na Bosnu i Hercegovinu – ne samo genocid u Srebrenici, nego i logori, opsada Sarajeva, silovane žene i svo to tiraniziranje Bosne i Hercegovine – je dobro da se radi s jedne vremenske distance. I Spielbergov film “Schindlerova lista”, koji je najtačniji i najbolji film o Holokaustu, urađen je sa skoro 40 godina distance od pogroma Jevreja. Posebno sam senzibiliziran na genocid u Srebrenici, obzirom da je moje porijeklo iz Srebrenice. Oba moja roditelja su iz Srebrenice, ljetne raspuste sam provodio u Srebrenici, mojoj majci su u onom ratu četnici ubili oba roditelja…, i nije bilo lako prihvatiti tu ulogu. Mislim da mi, bh. glumci, moramo u vremenu koje je pred nama igrati sve te zlotvore, te neljude, te Homo sapiense koji ne pripadaju ni jednoj naciji. Izvršitelji genocida ne pripadaju ni jednoj naciji ni ljudskoj vrsti. Treba se uspostaviti neki novi termin za ljude koji šest sati strijeljaju druge ljude. Film sam gledao na zatvorenoj projekciji i uznemirio me u raznim kontekstima, a ponajviše sam se osjećao loše nakon završene projekcije. Zašto?. Izađeš iz kina Meeting Point, naručiš kafu, potpuno si ‘razvaljen’, otvoriš prvi neki portal i vidiš da i dalje živiš Srebrenicu, da ta priča uopšte nije iza nas. Četnici se postrojavaju po Višegradu, načelnik opštine Srebrenica Mladen Grujičić slavi Mladića, ratni zločinci dobijaju ordenje u Banja Luci… i taj osjećaj da ne gledaš film kao umjetnički uradak, da ne gledaš nešto što je 25 godina iza tebe, nego da ga i dalje realno živiš, je potpuno uznemirujući. Čestitam Jasmili i svim kolegama koji su radili na filmu. Jasmila je napravila vrlo decentan film, i uzela je jedan filmski rakurs događanja u Srebrenici, a to je odnos holandskog bataljona u zaštićenoj zoni UN-a i izdaju civila u Srebrenici. Zvalo me puno kolega glumaca iz regije koji su putem online platforme gledali film. Impresije su bile snažne i potresne. Zvao me i moj prijatelj Dragan Bjelogrlić, i jako je nahvalio film i režijski pristup Jasmile Žbanić genocidu u Srebrenici.

Dijelom ste odgovorili, ali koliko je i privatno i profesionalno bilo teško snimati ovaj film?
 
Bilo je teško. Meni je više od 30 članova bliže i dalje familije pobijeno u genocidu u Srebrenici. Svake godine sam u Srebrenici na obilježavanju genocida i na dženazi. Odrastao sam, kako sam već rekao, i dio svog djetinjstva, pogotovo ljeti, provodio na potezu od Potočara do Srebrenice. Svake godine bih iz Tuzle najmanje dva mjeseca ljeti provodio u Srebrenici.

Nije bilo lako. Prvi snimajući dan je bio najteži, o tom danu je i Jasmila dosta govorila u intervjuima. To je bio dan kada smo prekinuli snimanje i kada su se statisti u hangaru jednostavno sledili od dramske situacije napisane u scenariju. Oni u jednom trenutku nisu mogli da odvoje fikciju od realnog, što i nije čudno jer sam kasnije saznao da je i većina statista bila po logorima na raznim lokacijama u Hercegovini. Zaista nije bilo lako. A s druge strane, znao sam da moram to napraviti. Naigrao sam se ja raznih karaktera – i kriminalaca, i ljubavnika, i dobrih očeva, i ubica…, to je moj posao i mislim da sam ga dobro uradio. Ali postojala je i kod mene tih prvih dana snimanja podsvjesna muka da igram lik zločinca. Ali profesionalno sam lik vrlo brzo usvojio i nastavio da radim i snimam.
 
Film se prikazuje u samo nekoliko kina u BiH. Za gledatelje u BiH i zemlje regije dostupan je online na platformi ondemand.kinomeetingpoint.ba. Nedostaje li Vam živi kontakt s publikom?

Kako da ne! Online je termin kojeg se ja gnušam, pogotovo kad je teatarska umjetnost u pitanju. Film na online platformi postoji godinama, nije to nešto novo što nam je korona donijela. Gledali smo filmove i na VHS kasetama, poslije i na DVD-u…, to je u redu. Naravno da mi nedostaje živi kontakt s publikom, da izađemo, da se poklonimo, da razgovaramo s publikom, putujemo na festivale, da se družimo na festivalima… Film je već osvojio niz nagrada – u Londonu, Kairu, Parizu, Antaliji, Jerusalemu… Ja sam znao i rekao sam Jasmili tokom snimanja da pravi veliki film. Imam intuiciju da osjetim da li se porađa nešto dobro, osrednje ili loše. U karijeri sam snimio 65 igranih filmova i skoro svaki put pogađao sam u toku procesa rada na filmu kakav će film biti – hoće li biti remek-djelo, hoće li to biti osrednja priča ili će biti loš. Osjeti se ta kreativna atmosfera na filmu. Sve stvari koje su grupne i koje su kolektivne moraju imati atmosferu, bez obzira da li je to nogometna momčad, filharmonija, pozorišni ansambl, rock grupa ili filmska ekipa.  

Ovaj film je imao sjajnu atmosferu. Svi koji su radili na filmu bili su dodatno posvećeni i odgovorni prema filmu znajući kakvu temu rade. Kad radite jednu takvu temu i kad vidite 1000 statista obučenih u garderobu srebreničkih žrtava, iluzija gotovo da nestaje, i odgovornost prema poslu i onome što radiš ispred kamere postaje apsolutna. U tom smislu mislim da je atmosfera na setu bila takva da bih je ukratko opisao kao tišinu odgovornosti. Bila je velika vrućina, statisti su padali u nesvijest, prekidano je snimanje, donošena voda, statiste su odvodili do Hitne pomoći, meni je u jednom dijelu snimanja isto bilo loše, pogotovo ta scena kad smo snimali u hangaru koju smo prekinuli. Tad sam zamolio Jasmilu i dio ekipe da me ostave u polusatnom razgovoru sa staistisma, i da se svi zajedno, i ja i oni malo relaksiramo. Oni su naravno znali da je to fikcija, da je tu kamera, da se snima igrani film, ali vjerujte mi rijetko se kada umjetniku desi da se u procesu rada realno i fikcija tako surovo sudare. To sam najviše osjetio u predstavi “Žaba”, u filmu “Remake” Dine Mustafića, i naravno u ovom filmu “Quo Vadis, Aida?” Jasmile Žbanić. Bilo je teško napraviti tu distancu. Vraćam se na početak ovog razgovora: ne mogu da vjerujem da 25 godina od prestanka agresije na Bosnu i Hercegovinu tu u našoj neposrednoj blizini fašizam i dalje doživljava svoje zvjezdane trenutke.
 
Publici je ipak omogućeno da gleda film. Spomenuli ste reakciju Dragana Bjelogrlića, ali ima li povratnih reakcija publike, dolaze li do Vas?

Kako da ne! Stotine ljudi me zove. Na dnevnoj bazi me zovu da kažu da ih je film potpuno ‘rasturio’. Ovo je vrlo pametno izrežiran film, bez ostrašćenosti i ulaska u predrasudu. Predrasuda je vrlo opasna stvar, pogotovo kada je umjetnost u pitanju. Kada su Krležu jednom pitali “Šta je za Vas pojam ljudske slobode?”, on je rekao da je za njega pojam ljudske slobode oslobađanje od predrasuda. I zaista je tako. Kada imaš predrasudu ti si u kavezu, a kada nemaš predasudu ti si albatros koji leti od mašrika do magriba. Trebamo se čuvati predrasuda. Predrasuda porađa sumnju, sumnja porađa nepovjerenje, a nepovjerenje završava zlom.

I dan-danas odvajam političke fašizme oko Bosne od malih, običnih ljudi. Nema razloga da se ovaj genocid pripisuje Srbima kao narodu – ja sam ga uvijek pripisavao srpskoj fašističkoj politici generiranoj iz Beograda. Zvalo me puno ljudi koji su gledali film iz Hrvatske, Srbije, Amerike, Australije, moji prijatelji iz Skandivanije… Film je zaista izazvao nepatvorenu empatiju prema ljudima stradalim u genocidu u Srebrenici. Živimo u turbulentnom vremenu i Srebrenice se uglavnom sjetimo samo 11. jula. Mislim da ovaj film treba biti katarza i neka vrsta novog produhovljenja i novog zamajca u tom gradu koji ne treba biti spominjan samo 11. jula. Malo ljudi zna da je Srebrenica jedno od najboljih lječilišta za anemiju u cijelom svijetu. Zdravstveni turizam je u Srebrenici godinama bio prepoznatljiv brend – Guber voda, hotel Domavia sa 500 kreveta, dolazili su ljudi iz cijelog svijeta da liječe anemiju. Ta voda i dalje teče, i Srebrenici treba vratiti ambijent zdravstvenog turizma.

Nije dobro da nove generacije koje stasaju u Srebrenici odrastaju jedni u kultu žrtvi, drugi u kultu zločina. Djeci u Srebrenici treba vratiti najosnovnije sisteme vrijednosti – da se jedni s drugima druže, igraju lopte, putuju zajedno na ekskurzije, slave Božiće i Bajrame…, i veliki sam optimista da će se to i desiti. Bio je to bajkovit grad, nešto poput Čarobnjak iz Oza, sa najljepšim baštama, cvijećem, zelenilom, hotelima, restoranima, banjskim lječilištem… Taj brend treba vratiti i, naravno, obilježavati genocid, jer onaj ko ne priznaje genocid spreman ga je ponovo počiniti. Ne mogu dočekati dan kada će se zakonskim okvirom negiranje genocida drastično kažnjavati.

Za kraj osme sezone Koncerata na Zidiću Doma omladine Beograda, u petak 2. oktobra od 20 časova na Plato Milana Mladenovića iz Austrije stiže multiinstrumentalista, kompozitor i muzički producent Peter Zirbs. Njegov DJ set biće prilika da čujemo nedavno objavljen sjajan novi EP “On A Beautiful Day” (Fabrique Records), ali i da se podsetimo odličnog debi solo albuma “What if we don’t exist” iz 2018, koji je doživeo veliki međunarodni uspeh. Uoči gostovanja u Domu omladine, sa Peterom Zirbsom popričali smo o muzici, inspiraciji, aktuelnim dešavanjima i planovima, ali i o posebnoj vezi koju ima sa Beogradom.


Iako ste muzički „veteran“ koji je radio na mnogim projektima tokom prethodnih 20 godina, prvi solo album „What if we don’t exist“ objavili ste 2018. Da li ste imali bilo kakva očekivanja i kako na to iskustvo gledate danas, nakon što je Vaš rad međunarodno priznat?

- Iskreno, to je bilo veliko olakšanje. Uživam u radu na različitim i prilično raznovrsnim projektima, ali autorski album je nešto sasvim drugačije i posebno: mogao sam da radim šta god poželim, nabijen je ličnim emocijama, predstavlja žestok spoj indi/elektronske/pop muzuke – nešto između svih žanrova. Za neke to je umetnost, za druge to su pesme uz koje možete da pevate. Nisam imao nikakvih posebnih očekivanja, ali moj izdavač Fabrique Records me je „pogurao“ i srećan sam što je tako. Fantastično je što je moj rad prepoznat na međunarodnom nivou, baš kao i što se moje pesme sve više puštaju na mnogim radio stanicama širom sveta – na početku nisam se ni usuđivao da se tome nadam. Sada se deo mog sna ostvaruje.

Šta je lajtmotiv Vašeg prvog albuma u muzičkom smislu, ali i u pogledu umetničkog iskaza, inspiracije…?

- Na albumu „What if we don’t exist“ se poigravam idejom da uopšte nismo stvarno ovde. Dve stvari se sudaraju: prvo, ja sam (bio) jako dobar u bežanju od stvarnosti. U te svrhe možete da koristite novac, seks, droge…, a ja sam uglavnom birao muziku. Drugo, mnogo toga u našim životima je već virtuelno: preselili smo se u kompjutere, buljimo u pametne telefone… A ako to dovoljno dugo radite (da, i ja radim upravo to!) dolazite do tačke u kojoj preispitujete stvarnost i svoju ulogu u njoj.

U muzičkom smislu, u pitanju je mešanje minimalističkog komponovanja sa repetitivnim klavirskim akordima, što nekako zvuči veoma romantično, a sa druge strane definitno ima mnogo rejv i indi-pop elementata. Takođe, obožavam da koristim stare sintisajzere i ritam mašine! Na primer, u većini mojih pesama možete čuti stari Linn drum program za ritam mašinu. Definitivno moram sebe da ograničim u korišćenju opreme kad stvaram muziku, jer bih u suprotnom verovatno završio sa Gregorijanskim horom i celim orkestrom… A niko, uključujući i mene, to ne želi da čuje.

I, da li postojimo?

- Još uvek ne znam. Postoji jedna interesantna hipoteza koja dolazi do zaključka da živimo u simulaciji i do sada je još uvek niko nije opovrgao. Ali, budući da sam optimistično ljudsko biće: dokle god osećamo, plačemo, razmišljamo, smejemo se i volimo, mi postojimo. I nadam se da će tako ostati još neko vreme.

Vaš novi EP “On a Beautiful Day” nosi snažnu proročku notu u odnosu na aktuelna dešavanja u svetu. Budući da ste rad na njemu započeli pre pandemije i izolacije, šta je bila „originalna“ umetnička ideja za nove kompozicije?

- Bio sam u prilično apokaliptičnom raspoloženju i hteo sam da napravim album koji je mračan, ali koji ipak uliva nadu. Klimatske promene i svetska politika, na primer, teško da mogu da učine da se NE osećate apokaliptično. Ali, to je bilo pre koronavirusa. Kada je počela izolacija osetio sam kako moram da „promenim ploču“, da budem optimističniji. Činilo se da se, zapravo, apokalipsa upravo odvija i delovalo je suviše banalno da idem u tom pravcu. Tako da su moji strahovi i osećanja tu, ali na mnogo ličnijem nivou. Želeo sam da ljudima (i samom sebi) pružim nadu i snagu. Jedan zanimljiv podatak – pesma “Locked In” nastala je pre izolacije koja nam se desila zbog korone i nema nikakve veze sa tim. Inspirisana je jednim starim intervjuom sa velikom Nico (koju većina ljudi zna iz Velvet Underground, a koja je zapravo proto-gotik ikona) u kojem je govorila o svom dvogodišnjem periodu izolacije u stanu, živeći samo na drogama i naručenoj hrani.

Nove pesme imaju Vaš prepoznatljiv muzički identitet, ali čini se da ste otišli korak dalje kada je reč o umetničkoj slobodi. Kakav je Vaš utisak, da li se u poslednje dve godine desila neka promena u onome što radite?

- Nikada nisam bio u stanju da istu stvar uradim dva puta. Bukvalno sam morao da se promenim. Takođe, radim na svojim strahovima i nekim glupim modelima ponašanja, pa se i svaka moja lična promena ogleda u mom muzičkom stvaralaštvu. Konačno, ali ne i najmanje važno: ljudi i događaji oko mene menjaju i moju percepciju, pa tako i ono što radim.

Nedavno ste u jednom intervjuu izjavili kako u pogledu muzičkih stilova za Vas nikada nije bilo „ili/ili“ i da celog života „sedite između dve stolice“. Kako se snalazite?

- Zapravo je nemoguće sedeti između dve stolice. Čovek samo može da se nada da će se ono što stvara dopasti što većem broju ljudi. Dobra stvar u današnje vreme je što je mnogo lakše doći do publike, jer velike izdavačke kuće imaju mnogo manji uticaj nego pre 20 godina. Ponekad poželim da sam se orijentisao ka, na primer, pank rok ili metal muzici, oko kojih postoje divne zajednice, sa kojima je lako povezati se. Sa ovim što radim moram da gradim zajednicu i da dođem do ljudi nadajući se da će uživati u mojoj muzici. Uzgred, obožavam nju vejv i pank rok, ja sam dete ranih osamdesetih i to vreme me je snažno oblikovalo.

Kada govorimo o muzičkim stilovima – ako biste odlučili da snimite album potpuno drugačiji od svega što ste do sada radili, kako bi zvučao?

-  Dobro pitanje. Zaista ne znam, ali bilo bi dosta pank roka i nju vejva. Sa druge strane, voleo bih da radim sa orkestrom jednog dana, ali još uvek nije vreme za to. Ipak bih počeo prvo sa nekim kamernim kvartetom.

Između prvog albuma i aktuelnog EP-ja snimili ste singl pod nazivom “Belgrade“. Imate li neku posebnu vezu sa našom prestonicom?

- Prvi put sam bio u Beogradu u aprilu 2019. Doduše, na proputovanju kroz Evropu krajem osamdesetih godina proveo sam nekoliko dana i u Beogradu, ali bio sam potpuno bez novca i spavao sam na železničkoj stanici. Još uvek pamtim jako ljubazne ljude, koji su tada delili hranu i pivo samnom.

Kada sam došao u aprilu prošle godine, bio sam oduševljen dobrim vibracijama, kulturnom živošću grada i ljudima. U poređenju sa tim Beč podseća na muzej, doduše lep i udoban. Ali Beograd se čini mnogo mlađim od Beča, noću je skoro jednako živ kao i tokom dana, što mi se zaista sviđa. Od prošle godine veliki deo Beograda nosim u svom srcu. A fantastičnu srpsku kuhinju nisam ni pomenuo!

Već radite na novom EP-ju, možete li nam reći nešto o tome? Da li pripremate drugi album?

-  Nakon objavljivanja tri pesme koje su u maniru indi-pop radijskih numera, vreme je za nešto umetničkije i eksperimentalnije. Sledeći EP će biti pretežno instrumentalan i ponovo moram da pomerim granice i okvire. Moram da iznenadim i sebe i svoju publiku, samo tako ono što radim može da bude sveže i iskreno. Mislim da ću pre drugog albuma objaviti još nekoliko EP-jeva.

Imate li neke planove i želje za 2021. godinu?

-  Definitivno bih želeo da nastupam ponovo uživo (videćemo da li će to biti moguće) i radim na tome da svoje nastupe učinim još interesantnijim. Već imam neke otkačene ideje i koncepte. Možda zvuči glupo, ali želeo bih da svi meni bliski ljudi ostanu zdravi… fizički i mentalno. Takođe, zaista želim da nam se ne desi nešto poput svetskog rata – rat informacijama se već uveliko dešava. Imam i jednu želju koja bi se zaista mogla i ostvariti: da dolazim u Beograd što češće.

Intervju: DOB

<<  April 2021  >>
 po  ut  sr  če  pe  su  ne 
   
  

Putopisi, Intervjui..