U okviru programa 3. Festivala subverzivnog filma PLAN B, publika će imati priliku da pogleda i francuski dokumentarac o čuvenom porno glumcu Roku Sifrediju, koji je na programu u subotu, 16. juna od 21:00 u Bioskopu Doma omladine Beograda. Režiju i scenario filma „Roko“ (105 minuta, nije za mlađe od 18 godina) potpisuju Thierry Demaizière i Alban Teurlai, a prikazivan je na festivalima u Veneciji, Monpelju, Atini i Cirihu. Roko Sifredi je za pornografiju ono što je Majk Tajson za boks – živa legenda. Njegova majka je želela da joj sin bude sveštenik. Uz njen blagoslov, postaje porno glumac, posvetivši život samo jednom bogu – požudi. Tokom 30 godina obavljanja te profesije, Roko je istraživao svaku fantaziju ljudske duše, prepuštajući se najneobuzdanijim raskalašnostima. Došlo je, međutim, vreme da ova ikonička figura seksa okači rukavice o klin. Za poslednju scenu svoje karijere Roko je izabrao ovaj dokumentarac. Film ponire u najmračnije dubine seksualne zavisnosti i daje gledaocima priliku da zavire iza fasade industrije vredne milijarde dolara.


Na pitanje šta ih je inspirisalo da režiraju film o životu Roka Sifredija, autori kažu:

Thierry Demaiziere: „Počelo je tako što su Mars Films i Program 33 došli kod nas sa idejom za dokumentarac o američkim porno filmovima. Stvar je u tome što smo, prvo i najvažnije, portretisti a takva tema je bila preveliki zalogaj. Umesto toga, predložili smo dublji uvid u svet pornografije kroz portrete glumaca koji rade u porno industriji (zvezde, producenti, tehničari, itd). Prvo ime koje se svima nametalo bilo je Rokovo. On je već trideset godina neprevaziđena zvezda porno filmova. Nakon jednosatnog razgovora sa njim, bili smo ubeđeni da zaslužuje portret. I on je bio ubeđen u istu stvar! Sa pedeset godina, došlo je vreme da sebe prikaže na drugačiji način.“

Alban Teurlai: „Od samog početka nas je pogodila složenost i bolni aspekt njegove ličnosti, dalek plač burlesknog lika francuske emisije „Journal du Hard“. Po prvi put, bio je spreman da se obrati mračnoj strani svoje ličnosti. Znali smo da ćemo se, kroz njega i kroz pornografiju, dotaći šireg, univerzalnijeg spektra tema koje uključuju požudu i krivicu – na neki način, portreta savremenog čoveka.“
 
Povodom dokumentarca o njegovoj karijeri i životu i sam Roko Sifredi je odgovorio na nekoliko pitanja.

Kako ste reagovali na poziv dva francuska reditelja dokumentarnih filmova da naprave Vaš portret?

Roko Sifredi: Uvek je dobro znati da je neko zainteresovan za tvoj život. Do sada sam već imao tri ponude. Prva je bila od sina velikog poljskog reditelja, druga od Italijana i, treća, od Amerikanca. Tijeri i Alban su mi pokazali prethodne radove i jako mi se dopao način na koji pristupaju subjektima i kako ih snimaju. Zbog toga sam konačno odlučio da dozvolim sebi da budem snimljen na intiman način. Umetnički, naravno, mesto mog rođenja je Francuska – prvi porno film, iz 1986, snimljen je u Parizu, za Dorsela. Kasnije, objavljivanje moje autobiografije je bila ideja francuskog izdavača. Nema sumnje da je to zbog liberalnijeg, manje licemernog pristupa seksu koji se neguje u Francuskoj. Za mene, Fracuzi su najpozvaniji da portretišu život čoveka koji je odabrao, ne baš tako tradicionalan put…

Napunili ste pedeset godina pred početak projekta. Da li je to uticalo na odluku da ispričate svoju priču?

Roko Sifredi: Da, naravno. Kad napuniš pedeset, stvari ti se vraćaju u lice, ali makar stekneš jasniju sliku: dobrog, kao i lošeg. Iznenada, ulaziš u doba u kome procenjuješ stvari i pričaš o njima.

Da li je sa Vaše strane postojala želja da razbijete hardkor imidž Roka Sifredija?

Roko Sifredi: Ljudi me posmatraju kao Roka – super-mašinu. I mogu da budem super-mašina… pred kamerom. Ali ovde, po prvi put, ljudi me vide ogoljenog. Za mene je teže tako se ogoliti nego  biti go na filmskom setu dok snimaš scene seksa. Nije ista vrsta otkrivanja. Film pokazuje konflikt između uloga glumca, producenta, biznismena koji vodi Roko brend, muža, oca, sina koji nosi teško breme svoje porodice, da ne pominjemo čoveka koji je plen sopstvenih fantazija…

Ovakav sklop čini zanimljiv portret modernog čoveka, uhvaćenog u svojoj kontradikciji, koji pokušava da ispuni svaku od ulogu, u isto vreme.

Roko Sifredi: Da, mislim da pripadam generaciji koja je glavom uletela u zid konfuzije. Ne znam da li sam baš prototip savremenog čoveka, ali što se konfuzije tiče, spreman sam da je svojevoljno priznam. Seksualnost me je uvukla, kao ljubavnika, ali me je takođe odvela na kompleksnu teritoriju. Moja prva želja kada sam počinjao da se bavim ovim poslom bila je da učinim majku i braću srećnijim – potičem iz porodice skromnih sredstava. Želeo sam da manje pate. Manje stresa. Da žive relaksiranim životom. Trebalo je da prođe vreme kako bih zaradio novac od porno filmova. Danas mogu da pomognem, ali to nije dovoljno da se stvari isprave. Nakon trideset godina u industriji, još uvek nisam uspeo da normalizujem određene stvari u mom životu, koje se tiču moje ličnosti. Znam da zvuči neverovatno, ali nakon svih ovih godina, i dalje osećam grižu savesti prema svojoj ženi kad idem na setove porno filmova. Nisam prešao preko toga! Sa druge strane, postoje milioni parova koji nemaju taj problem da promene partnera pred svima, ili makar to rade lakše od mene. Znam da je neverovatno, ali sam, jednostavno, takav.

Da li je Roko srećan čovek?

Roko Sifredi: Veoma sam srećan. Ne žalim se. Znam taj pogled u očima muškaraca koji kažu da bi dali deset godina svog života za jedan dan mog. Ipak, zbog toga, ja sam nezadovoljan ili tužan.  Budim se sa mišlju da sam najsrećniji čovek na svetu jer je moja žena prelepa i podarila mi je dvoje neverovatne dece. Ali i dalje radim sve kako bih bio nesrećan. Kao da uvek pronađem nešto što će da uništi savršenu sreću. To je razlog što imam zastrašujuće trenutke, o kojima pričam u filmu. Da uvek tragam dalje za emocijama koje jedino seksualnost ima u sebi. U tim trenucima, okretao sam se seksualnosti bez uzbuđenja: povređivao sam sebe. Upravo ta seksualna zavistnost je ono što je strašno, zato što ne donosi olakšanje, ne donosi utehu. Tako sam ja, što bi rekli u Italiji, srećan u dubini duše a oči su mi tužne. Znam da nosim melanholiju u očima. Tako je odavno, još od smrti mog brata kad sam imao šest godina i tuge majke koja je usledila. Tražim od sebe da patim isto kao što su oni patili. Da bi im se približio. Tu leži moje nezadovoljstvo.


<<  Mart 2024  >>
 po  ut  sr  če  pe  su  ne 
    

Putopisi, Intervjui..