U susret velikom solističkom koncertu grupe Eyot, povodom 15 godina njihove autentične umetničke karijere, razgovarali smo sa Dejanom Ilijićem, pijanistom, kompozitorom i liderom ovog jedinstvenog savremenog srpskog džez benda. Koncert će biti održan 10. marta od 20 časova u Velikoj sali Doma omladine Beograda, a ulaznice su u prodaji putem Ticket Vision mreže i onlajn, po ceni od 1500 RSD.


Kada se danas osvrnete na sve što ste postigli, a u pitanju je veoma uspešna karijera ne samo u domaćim, već i u međunarodnim okvirima, da li biste nešto drugačije, da li postoji nešto što ste priželjkivali a nije se do sada desilo, ili nešto čemu se niste nadali a desilo se?

Dejan Ilijić: Postoji dosta toga u oba slučaja. Možda su snovi na početku karijere bili i veći, ali iz ove perspektive gledano, kada znamo sva pravila igre, apsolutno smo zadovoljni ostvarenim. Na primer, da smo 2013. ostali u nemačkom Neuklangu, verovatno bismo ostvarili značajniji uspeh u toj zemlji, ali sa druge strane ne bismo ostvarili saradnju sa Džimom Barom, koja nam je pored prijateljstva donela i puno poslovnih uspeha. Karijera nam je prožeta tim dualnim izborima i nikada nećemo znati šta bi bilo kad bi bilo. A možda se na kraju dođe do istog mesta, bez obzira na put. Još uvek smo tu i radimo.

Autentičnost vaše muzike, visok umetnički kvalitet i brižljivo građen odnos sa publikom su zaštitni znak grupe Eyot, koji su sigurno dobrim delom doprineli vašoj popularnosti i prepoznavanju na međunarodnoj sceni. A kako biste Vi definisali ključ uspeha vašeg benda?

Dejan Ilijić: Kombinacija talenta, rada, tvrdoglave upornosti, čuvanje originalnosti, iz čega mora da proistekne kvalitet. Plus sreća. To je verovatno generalni ključ uspeha, mada nije lako doći do njega. Talenat i sreća su neophodni, ali i van našeg direktnog uticaja, a na ostalo može da se utiče.

Vaš prethodni studijski album „557799" objavljen je u oktobru 2020. za Ropeadope, jednu od vodećih nezavisnih izdavačkih kuća u Americi, sa distribucijom širom sveta, i dobio je sjajne kritike. Da li radite na novom albumu i da li će ponovo biti u pitanju inostrani izdavač? U kom pravcu se kreću nove pesme, možemo li očekivati "klasičan" zvuk Eyota, ili će biti nekih iznenađenja?

Dejan Ilijić: Naš sledeći album će izdati PGP – RTS. Plan je da to se to desi krajem oktobra u vreme Beogradskog džez festivala. PGP je naš najveći izdavač, uveren sam da možemo na pravi način da iskoristimo njihove kapacitete, ali i da album ostvari veliki uspeh na međunarodnoj sceni. Ja sam kao klinac izdao dve ploče za PGP, 1990. i 1992. godine, ovo je za mene simbolični povratak. Radimo nove kompozicije i sve do sada zvuči odlično. Kao i uvek, pokušaćemo da dodamo nove elemente u izraz, čuvajući osnovu Eyot zvuka. Takođe, PGP nam ostavlja mogućnost da album izdamo i u Americi. Ipak, ja bih voleo da to ostane apsolutno domaće izdanje sa distribucijom širom sveta koju možemo dobiti u saradnji sa Ropeadope. To je plan.

Jedan ste od naših koncertno najaktivnijih džez bendova u inostranstvu, ali u Srbiji vas možemo čuti samo kada za to ima nekog povoda – novi album, obeležavanje jubileja... Ne spadate u bendove koji sviraju često na "domaćem terenu", posebno ne u klupskim prostorima. Zašto je tako?

Dejan Ilijić: Iako tako izgleda, jer pravimo velike pauze između koncerata u istom gradu, kada pogledam domaći spisak gradova u kojima smo svirali, to i nije tako loše. Svirali smo širom zemlje. Prvenstveno su to bili džez festivali ili kulturne manifestacije, centri kulture, itd. U klubovima smo retko svirali. Tehnički i finansijski uslovi svakako figuriraju. Suma sumarum, kad je naša zemlja u pitanju, svirali smo na glavnim festivalima, uživo na RTS-u, bili smo maltene u svim kulturnim radio i TV emisijama i na neki način ostvarili maksimum. Ali postoji i ovo: ostavljamo prostora publici da se uželi. Kad se nakupi ta energija koncert uvek bude poseban.

Udruženje muzičara džeza, zabavne i rok muzike Srbije dodelilo vam je „GODUM" nagradu za najbolji džez sastav godine 2022. Šta za vas znači ovo priznanje, posebno jer dolazi od kolega?

Dejan Ilijić: Zato je ta nagrada izuzetna. Drago nam je da su nas kolege prihvatile i priznale EYOT kao bend, ali i naš trud i muzičko nasleđe. Na kraju krajeva, borimo se na istoj strani i trudimo se da publici pružimo alternativni izbor većini toga što nas okružuje, u muzičkom smislu. Dakle, i u društvenom smislu. Ovo je takođe i prva nagrada za nas u Srbiji, baš smo zadovoljni što smo je dobili.

Poslednjih nekoliko godina aktivni ste i kao solo pijanista, a dodatno ste se školovali i u domenu filmske muzike. Recite nam nešto više o tom segmentu vaše karijere.

Dejan Ilijić: Zapravo sam uporedo sa EYOT karijerom razvijao i solo karijeru, ali laganijim tempom. Do sada sam objavio 6 albuma, i biće ih još, nema kraja stvaralaštvu. Filmskom muzikom se aktivno bavim od 2006, ali sam 2021. godine rešio da se usavršim, pa sam upisao specijalizaciju za kompoziciju i orkestraciju na Berkliju koju završavam za mesec dana. Uspeo sam i da osvojim stipendiju koja je poprilično olakšala transakciju. Ta moja odluka dalje znači da sam se pokrenuo na raznim mestima gde se bez muzike ne može, pa sam aktivan i u pozorištu, pišem dela za gudače, simfonijski orkestar. Zvuči kao mnogo posla, ali ja baš uživam u toj oblasti, sviđa mi se da učim nove stvari, a imam i ambicije neke, reklo bi se :)

Kao muzičar koji se bavi pedagoškim radom, ali ima i dugo, bogato iskustvo na sceni kao autor, izvođač, delom i menadžer sopstvenog benda, možete li dati neki savet mlađim kolegama? Šta je ono najvažnije da bi se ostvario uspeh i opstalo na sceni, pored talenta?

Dejan Ilijić: Naš put je jasan, nije neka misterija. Pored opisanog sa početka intervjua, potrebna je i ludačka strast prema stvaranju i deljenju stvorenog. Ali je potrebna i spremnost da se izložite javnosti, znači i raznolikim, utemeljenim i manje utemeljenim mišljenjima, savetima, očekivanjima, i u svoj toj "buci" ipak strastveno verovati, braniti i zadržati svoju viziju. Potrebno je želeti da spoznate i biznis stranu muzičkog sveta, koja uopšte nije romantična. Sopstvene granice, ali i ograničenja. Kao i to da naš pasoš često, zapravo, može da znači "super ste, ALI" i ne dozvolite da zbog toga izgubite želju da ponovo (i ponovo) pokušavate. Verujem da svako mora da nađe svoj ključ, jer imamo različite prioritete, različite živote.

Kako vidite Eyot za narednih 15 godina?

Dejan Ilijić: Bilo bi lepo da za 15 godina još uvek budemo aktivni kao bend. Da krenemo za sada od novog albuma, verujem da će on, kao i svaki do sada, odrediti vreme trajanja karijere. Voleo bih da snimimo nešto sa simfonijskim orkestrom, možda i big bendom. Da kupimo kuće na moru i pecamo do kasno u noć. Uz povremene turneje.

Prethodni album Eyota koncertno je promovisan 2021. u Domu omladine, za koji ste izjavili da je verovatno vaš omiljeni koncertni prostor – zašto volite da svirate u DOB-u i šta pripremate za rođendanski nastup 10. marta ove godine?

Dejan Ilijić: Pored 15 godina benda, možemo da proslavimo i 10 godina od našeg prvog nastupa na Beogradskom džez festivalu, koji nam je doneo puno toga. Kao i 10 godina albuma "DRIFTERS". U Domu omladine se osećamo kao kod kuće, naročito u Velikoj sali. Svaki nastup do sada je bio vrlo emotivan i buran, uz sjajne reakcije publike. To su jedinstvena iskustva i osećanja koja ostaju u nama. Ništa manje ne očekujem ni ovoga puta. Kada decibelaža u stomaku koja dolazi od publike krene da se pojačava.. to treba doživeti" Svesni smo sreće što iznova dobijamo priliku da proživimo tu buru. Kao i publika od nas. To je svakako jedna od suština bavljenja ovim, nazovi, poslom. Još uvek sklapamo set listu, ali pokušaćemo da odsviramo i nekoliko kompozicija koje sviramo vrlo retko u poslednje vreme.

www.domomladine.org

Započeo je karijeru još kao tinejdžer, pravo sa beogradskog asvalta sarađujući sa eminentnim DJ-evima starije generacije, pokazao je svoj talenat već na samim počecima, animirajući publiku zanimljivim raznolikom i interesantnim setovima i projekttima, kao što je npr. TTP. Uključio se i postao deo gradskih žurki i jedan od glavnih stožera novog zvuka na bg žurkama i regionalnim dešavanjima i ubrzo uleteo u svet visko rangiranih faca i počeo da radi sa njima širom sveta. Ako se za jednog DJ-a može reći da je uspeo, Mako Nastić upravo spada u tu kategoriju i to kao svetsko ime koje nosi prepoznatljivu etiketu koju prate obžavaoci dobrog zvuka širom sveta.


Vec dvadeset pet godina si na sceni, i pre svega da ti cestitam i poželim sve najbolje. Bilo bi lepo da se prisetimo pocetaka i kako je bilo krajem 90-ih, kada su tehnika, tehnologija i protok informacija bile na zacetku i kada je publika, barem na ovim prostorima bila slabije zainteresovana i obaveštena?

Hvala puno na čestitkama - četvrt veka jednog DJ-a :) Ja i dalje smatram da je taj period, kraj 90-ih, početak 2000-ih, definitivno bio zlatan period što se tiče muzike, celog vibe-a na rejvovima, kao i samog pristupa dj-eva muzici.

Publike je bilo manje, ali čini mi se da su bili opredeljeni samo za to. Na primer, tada sam znao samo ljude sa rejva, dok sada znam ljude koji iz kafane idu na tehno žurku, to je samo jedan od pokazatelja koliko se scena raširila i doprela do velikog broja ljudi. Ali ono što je najbitnije što je nastalo iz svega ovoga, je da je scena izrodila veliki broj mladih talenata, i da svako može da pronađe žanr za sebe, a to je od neprocenjive vrednosti.

Danas vec imaš iza sebe zavidnu svetsku karijeru, koje akcije možeš da izdvojiš kao najzanimljivije?

Nekako se uvek najviše radujem Južnoj Americi Pored divne klime, priroda je nestvarna, i uvek se zadesi neki neočekivani after party na lokaciji kao iz filma.

Ove godine je tačno 20 godina od kada sam imao prvi nastup tamo, i to je definitivno kontinent na kome, posle Evrope, najčešče sviram.

Live umetnost i stvaranje, da ti se sada kada si vec sazreo DJ, zadese slucajni *algoritmi i slucajni setovi?

Dosta muzike konzumiram, što online digovanje i kupovina, što odlazak barem dva puta nedeljno u prodavnicu ploča, Definitivno se zadese neki algoritmi (ponovljeni mixevi koji mi se sviđaju), ali generalno gledajući ne pripremam u napred setove, već se prepustim trenutku u klubu i pustim mašti na volju. Mnogo toga zavisi u kom klubu sviram - s obzirom na to da i dalje sviram sa vinila u kombinaciji sa cd playerima, desi se da moram da menjam ideologiju seta, kada npr. uslovi u klubu nisu dobri, pa sam primoran da se prebacim samo na cd playere. Dok na primer kada snimam podcaste volim da se ipak malo bolje pripremim.

Šta ima novo da se krcka u studiju?

Upravo sam završio novo izdanje Easy Tiger-a. Veoma sam srećan da je distribucija prihvatila materijal; bila je mala pauza, jer od Corone nije bilo novog izdanja. Posle mog izdanja, sledeće je Various Artist, gde će se pored mene  i Djunior-a naći i Boško Baloš, Denis Deen i We Are What We Are.

Moram da se pohvalim da je album sa Anom Ćurčin gotov, i sa nestrpljenjem iščekujemo da ugleda svetlost dana. Pored toga, krčka se i nova Rakija 006, a takođe je u pripremi i vinil sa Adam Collinsom.

Reci nam nešto o tvom projektu Easy Tiger?

Easy Tiger je originalno pokrenut kao novi koncept žurki gde dovodim dj-eve čiju muziku volim i čije stvari često možete da čujete u mojim setovima. Ako se sećate, jedne godine je bio i mini festival, a sam label je nastao malo kasnije sa idejom da se izrazim u drugačijem muzičkom pravcu. Sada je već na redu peto izdanje, a što se tiče žurki, trudimo se da budu barem jednom mesečno i da publici predstavimo imena koja nemaju priliku da tako često da čuju.   

U aprilu je zakazan i Retrospektakl, zanima nas kakav nas spektakl ocekuje?

Veoma vredno radimo na projektu Retrospektakla, prvo da proslavimo 25 godina moje karijere, a zatim i da predstavimo nešto malo drugačije i interesantnije u audio-vizuelnom smislu, od onoga do sada viđenog. Posebno me raduje da ću biti deo ovako unikatnog koncepta gde ću celo veče raditi jedan veliki b2b sa skoro 50 svojih kolega i koleginica, i kroz koji ćemo da napravimo jednu retrospektivu najvećih hitova počevši od 2023. godine, pa u nazad 25.

Verujem da ćemo da uspemo da ponovimo onu neverovatnu energiju iz 2018. godine i nadam se da se vidimo 22.04. u Hangaru.

Da li misliš da si dostigao vrhunac DJ stvaralaštva i u kom segmentu i da li nam iznenadenja tek slede?

Ako govorimo o vrhuncu u dj-ingu, mislim da to dolazi sa godinama, i da je pored tehnike miksovanja koja je po meni možda jedna od najbitnijih crtica dobrog DJ-a, takođe bitna i količina muzike koju svakodnevno, godinama istražuješ i primaš. Jer urpavo sa tim širokim spektrom muzike koje si se naslušao, širiš svoje vidike, i imaš mogućnosti za napredovanje.

A što se tiče produkcije, svaki dan je novi dan za učenje i napredak, i jako sam uzbuđen zbog onoga što tek sledi.

 

Izvor: Izlazak

Jurica Pađen & Aerodrom će nastupati na Rock Star Festu u Beogradu, na koncertu zakazanom za subotu 24. decembra ove godine. Njihovi poznati hitovi kao što su:  “Stavi pravu stvar” , “Obična ljubavna pjesma” , “Fratello” , “Što si u kavu stavila” , “Otkazani let” , “24 sata dnevno” i brojni drugi sigurno će obradovati stariju publiku ali i mlađe generacije koje vole vanvremeske hitove novog vala i rokenrola sa ovih prostora. Povodom toga postavili smo par pitanja Jurici Pađenu... u iščekivanju koncerta, jer verujemo da je njihov rokenrol i dalje snažan i da ćemo ih videti u najboljem svetlu u subotu.


Kako se osećate što svirate ponovo u Beogradu?

Jurica Pađen: Izuzetno nas veseli što sviramo u Beogradu, to je veliki izazov za nas, obzirom da se nekoliko godina nismo družili sa našom beogradskom publikom.

Stvarno poznati po svojim hitovima u celoj ex-yu, vaše 90-te konkretno nas interesuju jer je tu negde počela vaša solo karijera

Jurica Pađen: Od 90-ih godina Aerodrom je snimio nekoliko albuma, zadnji "Dnevni rituali" pošao je zapaženo, sa odličnim recenzijama širom regije i visokim plasmanima na top listama, između ostalog i na top listama beogradskog radija 202. Uz albume sa grupom Aerodrom snimio sam dva solistička instrumentalna albuma "Žicanje" i "All stars".

Osim toga, sa grupom Aerodrom održao sam i niz koncerata diljem regije, a po izboru BG Rock Godišnjaka, prije 2 godine bili smo na trećem mestu najboljih izvođača u regiji.

Prošlo je već 20 godina od kada je grupa ponovo okupljena, kako nove generacije reaguju na vaše stare hitove?

Jurica Pađen: Nove generacije jako dobro poznaju naše stare pjesme, što se potvrđuje na svakom našem koncertu, a na Tik Tok-u naša mlada publika je od prošlog ljeta snimila preko 3000 video spotova na našu Običnu ljubavnu pesmu.

Kako fanovi prihvataju nove albume posle ponovnog reuniona grupe?

Jurica Pađen: Iako ne snimamo muziku koja je trenutno u modnom trendu, nego se držimo nekog svog stila, mlada publika je prihvatila i neke pjesme novijeg datuma, što svjedoče i prva mjesta na mnogobrojnim top listama, što možete pratiti i na našem Instagram nalogu #juricapadjenaerodrom

Saradjujemo već dugi niz godina sa Tvornicom, recite nam malo o albumu Hitovi i Legende?

Jurica Pađen: "Hitovi i legende" je Live Album snimljen upravo u Tvornici i na njemu je presjek naše karijere.

Kakva je poruka albuma Taktika noja?

Jurica Pađen: Drago mi je da me pitate za taj album, koji je po mom mišljenju jedan avangardni iskorak benda, koji govori o tome da pred velikim izazovima i problemima čovječanstvo poput noja zabija glavu u pjesak.

Poanta albuma je satiričan prikaz suvremenog potrošačkog društva i svih anomalija koje iz toga proizilaze.

Šta nas očekuje na koncertu u Beogradu?

Jurica Pađen: Na koncertu u Beogradu možemo očekivati puno pozitivne energije i dobre zabave u ritmu rokenrola.

 

Vidimo se na Rock Star Festu!

Izvor: Izlazak

 

IndieBelgrade – 8. Festival američkog nezavisnog filma održava od 11. do 13. novembra u organizaciji Doma omladine Beograda, uz podršku Grada Beograda, Ambasade SAD u Beogradu i Ministarstva kulture i informisanja Republike Srbije. Tradicionalno će beogradskoj publici predstaviti najnovija filmska ostvarenja i zanimljive autore sa uzbudljive, nezavisne scene u Americi. Ovogodišnji fokus je na ženi, ne samo kao autorki, već i protagonistkinji – sa svojim pristupom, snagom i posebnim senzibilitetom. Jedno od neverovatnih ženskih lica festivala pripada i jedinstvenoj Dejl Diki (Dale Dickey), protagonistkinji filmske kantri-balade “Jedna ljubavna pesma”, za koji scenario i režiju potpisuje talentovani Maks Voker-Silverman (Max Walker-Silverman).  Film “JEDNA LJUBAVNA PESMA” (A Love Song, SAD, 2022, 81 min.), biće prikazan u nedelju, 13. novembra od 18 časova u Velikoj sali Doma omladine Beograda, a govori o ženi (Dejl Diki) koja u mitskim bespućima Kolorada, sama i nesigurna šta za nju znači ljubav, čeka svog ljubavnika iz mladosti. Film je osvojio gledaoce širom sveta, svoj put našao je na mnogim festivalima – od Berlinala i Sandensa, do Sofije i Bostona, a Diki je nagrađena na festivalima u Karlovim Varima i Sijetlu za glavnu ulogu. U ovoj lirskoj baladi, koja govori o usamljenosti, ali i lepoti života, Voker-Silverman uspeo je vrlo hrabro da se uhvati u koštac sa pitanjem šta u stvari znači ljubav za junake mnogo starije od njega, od kojih su neki i predugo sami. Poput kantri muzike, koja je tradicionalno usmeravala tugu i čvrstinu Amerikanaca u potrazi za sobom i drugima – na margine i van utabanih staza,  Maks Voker-Silverman plete tanan, lirski i na kraju radostan refren od tog čudesnog i transformativnog čina usamljenosti. Ulaznice po ceni od 300 RSD su u prodaji na Ticket Vision blagajni u Domu omladine Beograda, a posle projekcije sledi onlajn razgovor sa rediteljem i scenaristom Maksom Voker-Silvermanom.


Kako ste smislili priču za film “JEDNA LJUBAVNA PESMA”?

Maks Voker-Silverman: “Jedna ljubavna pesma” je krenula od priče koju sam čuo o udovici koja je čekala da je poseti stara simpatija, on je došao, nije im baš išlo, ali uprkos tome joj je to značilo sve na svetu.

Ljubav je tada ulazila u moj život, čista i nepogrešiva. Ali oko mene je bilo i razvoda, i starenja, i samoće. I taj kontrast je postao suštinsko pitanje ovog filma: šta je ljubav za one koji nemaju s kim da je podele? A odgovor je, nadam se, da je živa i lepa i da prožima svakog od nas. Da snaga ljubavi može da leži i u samoj mogućnosti ostvarenja.

Isto je i sa ljubavnim pesmama: govore o onome što smo izgubili koliko i o onome što smo imali. Cena posedovanja stvari je njihov gubitak, i to je danak koji se plaća.

Ovo je u suštini ljubavna priča, ali ne i pod pritiskom. Sve kao da lebdi u vazduhu. Zašto je to tako?

Maks Voker-Silverman: Ovo je ljubavna priča između dvoje ljudi koji su stariji od uobičajenih filmskih romansi. Zreliji. Njih dvoje su prošli mnogo štošta i mnogo štošta izgubili. U središtu projekta je pokušaj da se istakne činjenica da je starosna dob učesnika u stanju da ublaži tempo i pritisak romanse. Ljubav može postati tiša i strpljivija, ali svejedno ostaje snažna.

Opišite dinamiku između Fej i Litoa, vaših glavnih likova. Ko su oni bili u prošlosti, a kakav je njihov odnos sada?

Maks Voker-Silverman: To su likovi koje spajaju neke veoma bitne stvari. Zajedno su odrasli, oboje su doživeli gubitak. Oboje su bili svedoci promene i napretka Zapada, oboje je taj napredak zaobišao. Ali većinu tih stvari nisu prošli zajedno, a decenije u kojima su bili razdvojeni nije lako objasniti jedno drugome. Ključ njihove dinamike je taj sukob – toliko toga ih spaja, a toliko godina su bili razdvojeni.

Imate izvanrednu glumačku ekipu. U filmu Dejl Diki demonstrira svoje umeće, a Ves Studi iza sebe ima bogatu i slojevitu karijeru. Dirnuo je publiku nezaboravnim ulogama u “Plesu s vukovima”, “Poslednjem Mohikancu”, “Džeronimu” i osvojio Oskara za životno delo 2019.

Maks Voker-Silverman: Oboje su veliki američki umetnici, svako na svoj način priznat, koji su celoga života igrali snažne, negativne junake i ratnike. Napisao sam ovaj scenario za Dejl Diki, ne bih mogao da ga realizujem ni sa kim drugim. Kao i mnogi drugi, prvi put sam je primetio u filmu “Zima do kostiju” Debre Granik. I sećam da sam kao retko kad pomislio “ovo je stvarna osoba”. Imao sam utisak kao da mi je ona komšinica, drugarica, neko iz mog detinjstva. I jednostavno sam znao da u ovoj glumici postoje dubine koje jedva da se prikazuju.

Ves Studi je istinska legenda i bila mi je velika čast raditi sa njim. On je tako strpljivo i hrabro radio na tome da ponovo prikaže Zapad, vesterne i ruralnu Ameriku kakvu vidimo na ekranu. Radio je to u svakoj ulozi koju je igrao na jedinstven način. Možda je to tako zato što niko bolje od njega ne može da prikaže dostojanstvo i krhkost istovremeno.

Dejl i Ves su majstori svog zanata, a ovo je bio moj prvi rodeo, da se tako izrazim. Moja uloga je bila da im darujem svoju naklonost prema njihovim likovima i da im ostavim prostor za rad. Što je najvažnije, jednostavno ne postoji niko na svetu čije prisustvo priča takvu prošlost kao što su Dejl Diki i Ves Studi. Oni se pojave u kadru i mi smesta imamo osećaj njihovog pređenog puta, teškoća na tom putu, čarobnih predela…

Pejzaž je važan za ovu priču. Opišite njegovu ulogu – i gde ste odlučili da postavite priču, i zašto…

Maks Voker-Silverman: Ja sam iz jugozapadnog Kolorada. Tu živim. I kao što to biva, taj pejzaž je prava bioskopska ikona, ali skoro uvek kao lokacija za nasilje. Dakle, ja imam tu čudnu percepciju američkog Zapada u filmu: pejzaž mi je blizak, priče su mi strane. Moja skromna misija ovde je da bacim neku nežniju svetlost na te krševite, surove predele. Da ispričam nežniju priču od onih koje su do sada bile dozvoljene ovim krajevima.

Gde ste konkretno snimali film i zašto ste izabrali baš ovu lokaciju?

Maks Voker-Silverman: Film je snimljen na mestu gde se planine spajaju s pustinjom u kampu/akumulaciji na oko 30 minuta od grada Norvuda u jugozapadnom Koloradu. Tu sam celoga života dolazio. S jedne strane se prostiru pašnjaci: goveda, lucerka. S druge strane je podnožje Loun Koun, veoma elegantna i usamljena planina – jedinstvena u Stenovitim planinama po svojoj topografskoj izolaciji. To me beskrajno inspiriše. Nepotrebno je reći da je to mesto daleko od utabanih staza. To je deo ideje svih likova na ovom mestu. Niko zaista ne može da dođe ovde namerno, ali ne može ni slučajno da zaluta.

Snimali smo oko mesec dana, sve dok lišće na jasikama nije požutelo. Poslednje večeri snimanja cela ekipa se popela na grbu Loun Kouna sa Dejl Diki da snimi ključnu scenu.

Proteklih godina smo videli mnoge egzistencijalne lutalice na velikom platnu, poslednji put u “Zemlji nomada”. Zašto je ovo način života za toliko veliki broj ljudi sada, uključujući i Fej?

Maks Voker-Silverman: Mislim da je tako već jako dugo. Oduvek, možda. Ovo su teška mesta za život. Sve je podređeno godišnjim dobima. U tom smislu, nomadski život je prilagođavanje. Tako je bilo s narodima Ute i Pueblo za koje je ovo mesto bilo dom mnogo duže nego bilo kom drugom. Ideja o životu na istom mestu tokom cele godine nije stigla u ove planine sve dok nije otkriveno srebro krajem 19. veka, a i to je kratko trajalo. Ono što je došlo kasnije – stočarstvo, rančevi, skijanje, turizam – sve je to sezonsko i zasnovano na migratornoj radnoj snazi.

Možda postoji i neka projekcija mog statusa u ovom pejzažu. Ovo je moj dom, moj istinski dom, ali ja ovde ne posedujem zemlju. Ne posedujem kuću. Dakle, dom postaje jedna od onih stvari koje ne možete kupiti. Priroda, u suštini, i prijatelji. Na sreću, to je takođe sve što je čoveku potrebno.

Recite nam nešto o stvaranju opuštenog tona i ritma ovog filma. Nigde se niste žurili, baš kao i Fej…

Maks Voker-Silverman: Rutina je moćna stvar. Njoj pribegavamo kad nemamo ništa drugo. Postoje trenuci u životu kada je potrebna velika hrabrost da se napravi kafa i pređe prag svako jutro. U toj poziciji se nalazi Fej na početku “Jedne ljubavne pesme”. Veliki izazov isceljenja je taj što zahteva rutinu – ali u nekom trenutku zahteva i raskid s rutinom. To je taj zastrašujući, plemeniti skok u nepoznato u nadi da će sve ispasti dobro. To je naše putovanje sa Fej.

Muzika je tako ključna za ovu priču – ona je deo Fejine životne priče, a i sam naslov filma se odnosi na pesmu.

Maks Voker-Silverman: Uz ovu muziku sam odrastao. Ona me inspiriše više od bilo čega drugog. U muzici ruralnog Zapada postoji mekoća i poezija koja tek treba da bude istražena na filmu. Nadam se da će “Jedna ljubavna pesma” doneti nešto od toga na bioskopsko platno.

Muzika za ovaj film je bazirana na kantriju – najlogičniji izbor, s obzirom na mesto radnje. Ali zadire duboko u korene tog žanra – u bluz, gospel, soul, divlju stranu folka 20. veka – i poštuje tradiciju kojoj kantri muzika duguje sve. Tu spadaju savremene zvezde poput Valeri Džun, legende kao što su Tadž Mahal, Elizabet Koton, Blejz Foli, Džeri Džef Voker, Majkl Harli, kao i umetnici koje istorija uglavnom zanemaruje kao što su Širli En Li, Hristovi sinovi, Dik Flad i Linda Brenon. To je širok dijapazon izvođača koji ima za cilj da pokaže da su ove tradicije i snažno istorijske i veoma žive, sastavljene od smelih i nežnih autsajdera poput likova u filmu.

Originalnu muziku je komponovao sirijsko-američki kompozitor i filmski stvaralac Ramzi Bašur — moj stari cimer. Inspirisana je našim dugogodišnjim divljenjem prema gitaristi Džonu Fehiju – još jedna legenda – i sadrži jednu gitarsku numeru. Ogoljen, akustični i melodični zvuk gitare.

Da li ste se obratili određenim muzičarima za pesme, i ako jeste, zašto?

Maks Voker-Silverman: Jedna od čudnih i slatkih stvari u vezi sa pravljenjem muzičke pozadine filma je pisanje pisama svojim herojima i traženje od njih da vam izađu u susret. Ponekad to uspe, a ponekad ne. To je jedan od onih “uštini se” momenata u životu. Što se tiče “zašto?” ponekad se pesma jednostavno uklapa u određeni trenutak filma. Teško se teško može objasniti. Ali prava pesma u pravom trenutku u pravom filmu ume da bude najmoćnija stvar u umetnosti.
Šta očekujete da će gledaoci dobiti od ovog filma?

Maks Voker-Silverman: Najviše što može autor gledaocima da pruži je da im istovremeno izmami i osmeh i suze. To je moja definicija lepote. Nadam se da će ljudima posle gledanja ovog filma svet izgledati malo bogatije. I življe.

Izvor: DOB

Nakon najvećeg australijskog i najvećeg britanskog, prvi put u Srbiju 20. novembra dolazi najveći evropski Pink Floyd Tribute projekat. Projekat je nastao i osmišljen je u maju 2016. godine od strane niza karlovačkih muzičkih entuzijasta koji su okupili pomno odabrane muzičare sa ciljem da kvalitetno i verno izvode muzički opus grupe Pink Floyd. Koncept je zamišljen kao audio-vizuelni show koji će fanove Pink Floyda vratiti kroz vreme kako bi doživeli njihovu izvedbu uživo. „Show je napravljen kao tribute performans koji ima sve komponente – zvuk, video, svetlosni efekti i muzički aranžmani vrlo su slični originalnom izgledu Pink Floyda“ kažu članovi benda i dodaju da je na njihovim koncertima na bini 9 muzičara, a da ih uvek prate muzički producent, inženjer zvuka, video tehničar i reditelj rasvete.


Ekipa ovog sjajnog Pink Floyd tribute projekta jako se raduje koncertu u Beogradu.„Sviraćemo sve planetarno poznate hitove jednog od najznačajnijih muzičkih sastava u istoriji muzike“ kažu Flojdoci i naglašavaju koliko muzika ovog benda znači i njima kao muzičarima: „Na muzici Floyda smo odrastali, širili muzičke vidike. Tada, na samim počecima bavljenja muzikom nismo mogli ni da zamislimo da ćemo se jednog dana uhvatiti tako zahtevne materije i pokušati da je savršeno reprodukujemo... i da će nam to po svim dosadašnjim kritikama poprilično ići od ruke“
 
Pink Floyd je posebna vrsta magije koju nije lako „imitirati“... Koliku odgovornost osećate kada stanete na binu u svojstvu Pink Floyd tribute benda?

„Publika Pink Floyda ne poznaje starosne granice, upoznata je s materijom u svim detaljima i strašno je kritična, ne priznaje ništa manje od izvrsnosti. Toga smo bili svesni kada smo pokretali ovaj projekat i maksimalno smo se odgovorno postavili prema njemu, iz poštovanja prema liku i delu Floyda, prema tim besmrtnim muzičkim remekdelima koje su napravili, ali i iz poštovanja prema fanovima koji dolaze na naše koncerte sa velikim očekivanjima.“
 
Koliko vam je teško/lako na bini biti „neko drugi“?

„Jako je teško na bini biti Pink Floyd. Zahtevne su deonice svih učesnika ovog audio vizuelnog spektakla, bilo da se nalaze na bini ili ispred nje. U isto vreme je i veliko uzbuđenje i izazov na svakom novom koncertu biti na vrhuncu zadatka. I velika sreća i zadovoljstvo kad sa bine vidiš srećna lica publike koja učestvuje u svakoj pesmi kao dodatni član ekipe.“
 
Koliko vam je teško da odaberete repertoar za nastupe, s obzirom na opus benda čiju muziku svirate?

„Već smo nekoliko puta menjali i nadograđivali repertoar i to ćemo raditi i dalje. Prema našem osećaju i fidbeku publike. Obavezno promenimo set listu ako drugi put dolazimo u isti grad, kako bi i oni koji su već bili na našem nastupu doživeli nešto novo i drugačije.“  
 
Publika Pink Floyda je prilično „zahtevna“... kako su vas prihvatili na dosadašnjim nastupima?

„Publika Floyda poznaje materiju u detalje i zato smo srećni i strahovito ponosni što su nas, gde god smo do sada svirali, prihvatili s oduševljenjem.

"Zatvorim oči i čujem Floyde", rečenica je koju smo mnogo puta čuli na našim nastupima i koja nam strašno puno znači.“
 
Pred svoj prvi beogradski koncert, članovi benda kažu da očekuju u Hangaru Luke Beograd veliki broj kolega muzičara i znaju da će „svi redom u publici“ biti poznavaoci opusa grupe čiju muziku sviraju: „Daćemo sve od sebe da mogu da zatvore oči i čuju Pink Floyd, da sa ovog koncerta kući odu punog srca i nose lepe uspomene!“   
 
***
Ulaznice za Pink Floyd Tribute Show 20. novembra u Hangaru Luke Beograd možete kupiti na nekom od prodajnih mesta Tickets-a i online na tickets.rs >>

Izvor: PR Ljiljana Zdravković

Svake godine posebno mesto u programu „Džez za DŽ“ pripada učenicima džez odseka MŠ „Stanković“, čije koncerte Dom omladine Beograda organizuje u saradnji sa ovom obrazovnom institucijom. Završni termin desete sezone ovog popularnog koncertnog serijala, subota 1. oktobar od 13 časova, rezervisan je za nastup talentovane gitaristkinje Jovane Grubić. Jovana je učenica četvrte godina džez gitare, a publici će se predstaviti sa svojim kvartetom.


Kako si se zainteresovala za džez muziku i kako je došlo do odluke da se tokom školovanja posvetiš baš ovom muzičkom pravcu? Ko su tvoji muzički uzori?

Jovana Grubić: Interesovanje za džez muziku došlo je spontano, slušajući muzičke pravce kao što su soul, funk, RnB došla sam do njihovog zajedničkog korena. Nakon klasičnog muzičkog obrazovanja nisam imala želju da se dalje usavršavam u tom pravcu, ali je afinitet prema muzici ostao. Džez odsek se poklopio sa mojim interesovanjima i opravdao očekivanja. Moji muzički uzori u džezu su pretežno gitaristi Wes Montgomery, Johnny Smith, Bill Frisell, Pat Martino, Joe Pass… Uzore i muzičke uticaje pronalazim u različitim muzičkim žanrovima i stilovima.

Pohađaš završnu godinu džez odseka u SMŠ ,,Stanković”, kakva su tvoja iskustva tokom dosadašnjeg školovanja i kakvi su tvoji planovi za budućnost?

Jovana Grubić:  SMŠ ,,Stanković” je opravdala očekivanja i podržala moje interesovanje. Profesori su posvećeni i cene želju za radom kod učenika. Svoje dalje školovanje volela bih da nastavim na Fakultetu muzičke umetnosti u Beogradu ili na nekoj od evropskih muzičkih akademija.

Do sada si već imala prilike da nastupaš sa nekoliko sastava, ali i u okviru programa 37. Beogradskog džez festivala – kakve utiske nosiš sa tog koncerta?

Jovana Grubić: Nastup na Beogradskom džez festivalu, kao moj prvi nastup na nekom od velikih festivala, ostavio je na mene posebno pozitivan utisak i ostao u jako lepom sećanju.

Svake godine posebno mesto u koncertnom programu ,,Džez za DŽ” pripada  učenicima džez odseka SMŠ „Stanković“, čije koncerte DOB organizuje u saradnji sa ovom obrazovnom institucijom. Šta za tebe, kao muzičarku na početku karijere, predstavlja prilika za ovaj nastup?

Jovana Grubić: Smatram da je ovakva vrsta podržavanja učenika i mladih džez muzičara veoma bitna u širenju interesovanja za džez muziku kod mladih u Srbiji, takođe predstavlja i osveženje za starije generacije. Kroz ovakve nastupe učenici i mladi muzičari imaju priliku da se na dobar način predstave publici.

Na koncertu u subotu, 1. oktobra u Domu omladine Beograda, sa svojim bendom izvešćeš repertoar koji čine standardi, u novim aranžmanima koje ste pripremili. Reci nam nešto više o bendu sa kojim nastupaš i šta publika može da očekuje od vašeg nastupa.

Jovana Grubić:  U bendu su Lav Vozlić (bas gitara), Nikola Šašković (klavir) i Mihailo Novakov (bubnjevi). Bend je sastavljen posebno za nastup u okviru ove manifestacije, iako smo već imali prilike da sviramo zajedno u različitim sastavima. Publici ćemo predstaviti raznovrsni repertoar od sving i bosa nova ritma do modernijeg gruva.

Kao mlada umetnica, kako vidiš budućnost domaće džez scene?

Jovana Grubić: U budućnosti bih volela da se na domaćoj džez sceni pojavi još ženskih umetnica – džez gitaristkinja i džez muzičarki uopšte. Mislim su se u poslednjih nekoliko godina i generacija pojavili izuzetno talentovani mladi muzičari koji će sigurno uspešno negovati, unaprediti i nastaviti džez tradiciju na ovim prostorima.

Jednom nedeljno, od 3. septembra 2022. u redovnom terminu matinea subotom od 13 časova, posetioci su i ove godine imali priliku besplatno da čuju kvalitetne domaće džez izvođače mlađe generacije, u okviru koncertnog serijala „DŽEZ ZA DŽ“.

Ovaj ciklus koncerata pokrenut je 2013. godine sa ciljem da publici približi savremenu srpsku džez scenu, ali i da pruži podršku domaćim džez muzičarima. Osim što je svojevrsna najava

Beogradskog džez festivala, u znaku kojeg je tradicionalno mesec oktobar, „DŽEZ ZA DŽ“ za cilj ima i negovanje dobrog muzičkog ukusa i stvaranje nove džez publike, posebno među mladima.
Koncert se održava na Platou Milana Mladenovića ispred Doma omladine Beograda, a u slučaju loših vremenskih uslova, nastup će biti u Domu omladine. Ulaz je slobodan.

Izvor: DOB

Guje iz oluje su pank hip-hop sastav koji čine Bani Yamamoto i Uranova Sirena. Njihove sirove autorske rime odraz su bunta protiv zatvorenog sistema, ženske alfa perspektive i beogradske andergraund kulture. Kroz svoju muziku trude se da održe duh hip-hopa koji ne podleže senzacionalizmu, a uskoro objavljuju debi album. Publika će moći uživo da ih čuje 29. jula od 20 časova, u okviru 10. sezone Koncerata na Zidiću Doma omladine Beograda, na Platou Milana Mladenovića.


Vaša umetnička imena su Bani Yamamoto i Uranova Sirena, kakvo značenje imaju i kakve (scenske) identitete simbolizuju?

Bani: Bani Yamamoto je jedan od aliasa, postoji još i Banihana. Bani Yamamoto je klasičan haker, zna ljude, rešava šta joj treba i ne preza ni od koga. Jako je glasna i iskrena. Većinu vremena ostaje iza kulisa, rime joj se baziraju na ideji da masovna hipnoza treba da se razbija što češće, u vidu detoksa. Banihana je malo provokativnija, može se reći mekša, ali udara na patrijarhat, i slobodu ženskog užitka bez izvinjavanja, ume da se ubaci u neke od strofa, ali nju ćete tek upoznati.

Sirena: Uranova Sirena direkt iz Svemira je sve ono što mislim da mi fali ovako, u real life-u. Sirena je riba iz huda koja ima muda da kaže svoje želje i da ih ispuni. Nikog ne moli i ne čeka, zato što zna koliko je jaka. Mislim da bi ona možda mogla da ojača ženski glas i u duboko zadrtim sferama. Tu borbu, za razliku od mene, vodi na jedan šmekerski način, i brže joj radi mozak. U isto vreme je i mekša od mene, pa te suprotnosti prave dobitnu kombinaciju. Ovo ime sam smislila kad sam bila pod utiskom Hunky Dory albuma Dejvida Bouvija. Zato je spacey.

Svoju muziku ne želite žanrovski da ograničavate, ali se inspirišete sinergijom boom bapa i elektro zvuka. Ko su vaši muzički uzori?

Bani: Moji muzički uzori definitivno potiču od onoga što je slušao moj stariji brat, kako to inače ide. Rahkim, Smif n Wessun, Benny the Butcher, Ghostface Killah, Conway da Machine, Mob Deep, Alchemist, J Dilla Sunshine.

Sirena: Moji muzički uzori nisu samo reperi/reperke. Dosta sam u jednom periodu slušala rok i to mi je na neki način bio temelj. Definitivno Bowie u tom scensko-vizualnom delu. Od naših Moskri, Bičarke i Eyesburn. Od stranih Snoop Dogg, Asap Rocky, Nas, Lil Kim, Missy Elliott, Remy Ma, MIA, Erykah Badu…

Kažete da repujete o aktuelnim dešavanjima posmatrajući stvari kroz žensku prizmu – koja je vaša definicija tog ženskog ugla? Šta su, po vama, najveći problemi i šta je ono najvažnije o položaju žene u savremenom društvu, što želite da poručite svojom muzikom?

Bani i Sirena: Muškarci na Balkanu su navikli da njihova bude poslednja i da oni generalno postavljalju većinu pitanja i na ista sami daju odgovore. Mi smo navikle da na njihova pitanja dajemo još kompleksnija koja ih ostavljaju u čudu i nesnađene. Konfrontacija kod ženskog pola je nešto šta su kod nas sistem i religija donekle ugušili. Mi smo tu da nikad ne prećutimo i ne spuštamo glavu, već na pitanje: Šta je bilo? odgovaramo sa – Šta ti nije jasno?, u nadi da će mlade generacije slediti naš primer, jer je najbitnije imati jak karakter i izboriti se za sebe. Po tome ne mislim ni na kakvu agresiju, već na nasušnu inteligenciju koju žene sa Balkana drže u malom prstu, kao nosioci tradicije korenskog matrijarhata koji se izgubio kroz vekove. Zahtevamo poštovanje, a čuće nas svakako.

Recite nam nešto više o upravo objavljenom singlu „Avanti“, i debi albumu „Ko prvi umre nek pozdravi Moskrija“ koji pesma najavljuje, a koji će biti objavljen na jesen.

Sirena: Uh, na Avanti smo mnogo radile… Još jedna pesma kojom smo htele da se podsetimo nekih dobrih, starih referenci i da nastavimo tamo gde je Moskri stao. Jednako je uticao na sve tri, i realno na dosta ljudi, fino nam isklesao tu hip hop skulpturu. Album prvenac donosi malo ženske energije. Mislim da je to omaž našeg velikog bunta koji bismo da pokrenemo u ljudima, a žensku populaciju da osnažimo što više možemo, jer je i ona veliki i bitan deo zajednice i društva. To je takođe i neka vrsta poruke da mi znamo šta radimo i da jedino što nam treba je podrška, ne samo nama, i tebi koji čitaš ovo.

Ko čini vašu većinsku publiku i kako ljudi reaguju na vašu muziku?

Sirena: Momci, tajno kad ih niko ne gleda 😊. Drugari naših drugara, za sad. Mada, primetila sam da nas dosta devojaka gotivi, što mi je iskreno baš drago. I dosta gej populacije što je must.

Pripadate mlađoj generaciji na sceni, kako vidite budućnost muzike kojom se bavite?

Sirena: Da rokamo tvrdo. Mislim da je Beograd dosta prljav, ali da mora da se nađe pravi način da se to oživi pa pokaže. Želim neko ujedinjenje, manje svađa i prozivki, više ideja i rada. I iskreno, volela bih da do tad rešimo i pink, pa da turbo folk siđe s dnevnog reda. Volela bih da se više značaja pridaje pesmi kao nečemu što ostaje iza nas, a ne samo da se ljudi gasiraju.

U petak, 29. jula nastupate na popularnoj letnjoj sceni Doma omladine, šta pripremate za tu priliku i da li imate li neku poruku za publiku koja će doći da vas čuje na Zidiću?

Sirena: Milan nas gleda u petak pa banite i vi. Pripremamo skromnu, ali jaku setlistu. Repovaćemo neke pesme prvi put uživo. Tako da, hip hop is back in town! Naučite refren pesme Avanti. Vidimo se!

Izvor: DOB

<<  April 2021  >>
 po  ut  sr  če  pe  su  ne 
     1  2  3  4
  5  6  7  8  91011
12131415161718
19202122232425
2627282930  

Putopisi, Intervjui..